ž

prij. – s, sa → zŽ ĩm pȍjem jȕtri brȃt kostȁe.

žȁba

ž. [jd. G žȁbe, mn. G žȃp/žȁbi(h)] – bezrepi vodozemac iz istoimene porodice, dugačkih zadnjih nogu i velika odskoka; žaba • Tȕliko ȉma pinȇs, kȁj žȁba glȃk.

žȃbar

m. [jd. G žȃbara, mn. G žȃbarof] – 1. onaj koji lovi žabe, 2. razg. pogr. a. onaj koji je s kopna i/ili rijeke i ne poznaje more, b. malograđanin, provincijalac; žabar • Drinčȁnim i Ključȁnim povĩdaju žȃbari, kaj živĩju vuz vȍde Sȕklu i Sāvȕ di živĩju i regȅčeju žȁbe.

žȁbica

ž. [jd. G žȁbice, mn. G žȁbic] – 1. umanj. žaba, žabica, 2. naprava koja pridržava i ima jedan pokretan dio; kvačica, 3. a. igračka nalik na žabu, b. sitna petarda, 4. donja strana konjskog kopita • Dvȋ žȁbice mi držĩju pȃs na kȋklji.

žȃbji (žȃblji)

prid. [ž. žȃb(l)ja] – 1. koji se odnosi na žabe, 2. koji je dio žabe, pripada žabi; žablji • Vlȍvi sam čȕdaj cvȅrglinof na Sȕkli, a tõj rȉbi velĩju još i žȃblji vȗjček.

žȁcat

nesvrš. [prez. jd. 1. žȁcam, mn. 3. žȁcaju/žȁcadu, prid. rad. jd. m. žȁca] – bockati, ob. iznutra u kojem organu • Žȁca me h krĩžim.

žacnȉt

svrš. [prez. jd. 1. žȁcnem, mn. 3. žȁcneju/žȁcnedu, prid. rad. jd. m. žacnȉ] – osjetiti jednokratnu bol; bocnuti • Odjempũt me žȁcneju tnci po rukȁm.

žȃga

[jd. G žȃge, mn. G žȃk/žȃgi(h)] – oruđe koje se sastoji od nazubljene metalne (čelične) oštrice, a služi za rezanje stabala, drva i drugih materijala (kamena, željeza); pila • Z lozẽ se čȕjeju matõrne žȃge kak pĩliju drĩvje.

Žȃga

ž. [G Žȃge] – toponim • Ledȉne na Harmȉci pri Sȕkli prȉk stãre štrȅke.

žȃgat

nesvrš. [prez. jd. 1. žȃgam, mn. 3. žȃgaju/žȃgadu, imp. jd. 2. žȃgaj, prid. rad. jd. m. žȃga, prid. trp. jd. m. žȃgan, ž. žȃgana] – rezati pilom, piliti • Cĩli dȃn žȃgaju drĩvje za kūrȉt.

žaačȉca

ž. [jd. G žaačȉce, mn. G žaačȋc/žaačȉci(h)] – žena koja žanje, žetelica • Žajačȉce ȉdeju zi sȓpi žȇt šenȉcu.

žȃjf

m. [jd. G. žȃjfa, mn. G žȃjfof] – natrijeva sol masne kiseline (stearinske i palmitinske), sredstvo za pranje; sapun • Nȅgda smo s kostĩ i kõš dȍma dȉlali žȃjf.

žȁka

m. [jd. G. žaklȁ, mn. G žaklȏf] – vreća (ob. platnena) → žȁklinZ mȅlina nesẽm žȁka bĩle mȇlje.

žȃklec

m. umanj. [jd. G. žȃkleca, mn. G žȃklecof] – mala vreća, vrećica → žȁkaDȍbi sam jȅn žȃklec korȕzne mȇlje.

žȁklin

m. [jd. G. žȁklina, mn. G žȁklinof] – vreća → žȁkaDȍbi sam jȅn žȁklin bĩle mȇlje.

žȁlba

ž. [jd. G. žȁlbe, mn. G žȁlbi(h)] – 1. pravni lijek, žalba, 2. tuženje na što; jadikovanje; • Dȍbi sam čitãbu zi sũda, sȁt pĩšem žȁlbu.

žȁlfija

ž. [jd. G. žȁlfije, mn. G žȁlfijih] – ljekovita biljka iz porodice usnatica ljubičasta cvijeta; kuš, perušina, salvija, slavulja, kadulja, žalfija • Nabrãla sam žȁlfije, bȕm u posušĩla i kȕhala čãj po zĩmi, kaj je fȇjst hasnovȉt.

žalibȍže

čest. – nažalost, šteta, uzalud je • Žalibȍže kaj to tȁk fȇjst dȉlaš, kat ti nĩma hȁsne.

žȁlit (se)

nesvrš. [prez. jd. 1. žȁlim (se), mn. 3. žȁliju/žȁlidu (se), prid. rad. jd. m. žȁli (se)] – 1. biti u žalosti, tuzi; tugovati, 2. sažalijevati koga, suosjećati s kim, 3. a. izražavati nezadovoljstvo, jadati se (o boli, nelagodnosti i sl.), b. podnijeti žalbu; žaliti (se) • Fȕrt se žȁli kak mu nȉš ne štȉma.

žalõsan

prid. [ž. žalõsna] – 1. a. koji je obuzet žalošću, koji osjeća žalost; ožalošćen, žalan, b. koji izaziva žalost, koji izražava žalost, 2. koji je za žaljenje, koji zaslužuje osudu, 3. a. koji je u bijednom stanju; bijedan, b. koji je bez vrijednosti; jadan, 4. težak, gorak, bolan; žalostan • Žalõsan je kaj ga ne pustĩju na kũpae.

žȁlost

ž. [G. žȁlosti] – 1. a. duševna bol, patnja, tuga, b. sažaljenje, suosjećanje, 2. žaljenje za pokojnikom; korota, 3. a. ono što je bezvrijedno, beznačajno, b. jad, bijeda, 4. ono što je vrlo loše, bijedno, žalosno; žalost • Bȋla je tõ vȅlka žȁlost, kat su decȁ vȉdli da im je pȅs zgȉni.

žalostȉt (se)

nesvrš. [prez. jd. 1. žalostĩm (se), mn. 3. žalostĩju/žalostĩdu (se), imp. jd. 2. žalōstȉ, prid. rad. jd. m. žȁlosti (se)] – 1. činiti žalosnim; nanositi komu žalost, 2. patiti u žalosti • Žalostĩ me kat čȕjem da je nȉgdo h selȕ hmȓ.

žalovãe

s. [G. žalovãa] – 1. a. riječi kojima se izražava žalost u povodu smrti, kojima se suosjeća s onima koje je pokojnik ostavio, riječi koje se nakon smrtnog slučaja upućuju obitelji i najbližima; sućut, b. meton. pohod obitelji nakon smrtnog slučaja, 3. psih. osjećaji očajanja i tuge zbog gubitka voljene osobe; žalovanje • H tõj hȉži je žalovãe, kaj im je stãri čȁča hmȓu.

žalovȁt

nesvrš. [prez. jd. 1. žalȕjem, mn. 3. žalȕjeju/žalȕjedu, prid. rad. jd. m. žalovȁ] – biti u koroti; žaliti, žalovati • Stãra mȁma jȍš žalȕje za brȁtum kaj oj je h rȁtu zgȉni.