k

prij. – k, ka, dolazi uz dativ → gDõjdi k nȁm.

kābȁ

m. [jd. G kāblȁ, mn. G kãblof] – 1. drvena posuda, 2. izolirani električni vodič → kãbelH kāblȕ se namȁče cãpje, a pȍkle se bu rȉfljalo. Cĩli dȃn kȉša pȁda kȁk s kāblȁ.

kãbel

m. [jd. G kāblȁ, mn. G kāblȍf] – izolirani električni vodič • Na cȉsti su nȉkaj kopȁli z bȁgerum pak su presȉkli kãbel od strũje.

kablȁt se

nesvrš. [prez. jd. 1. kȁblam se, mn. 3. kȁblaju/kȁbladu se, prid. rad. jd. m. kablȁu se] – prljati se, mazati se • Vȉše jīdȕ pak im se scĩjaju po rȕbači i tȁk se kȁblaju.

kȁca

ž. [jd. G kȁce, mn. G kȃc/kȁcih] – visoka drvena posuda za kiseljenje kupusa, tiještenje grožđa, manji badanj, veći čabar → badȁ • Narȉzano zẽlje i glȁvice mȅčem f kȁcu kȉselit.

kȁča

ž. [jd. G kȁče, mn. G kȃč/kȁčih] – zmija • Kȁča je zȉšla z gma i zanomȃ da me nĩ pȉknila.

kȁčica

ž. umanj. [jd. G kȁčice, mn. G kȁčic] – mala zmija, zmijica → kȁčaStrãhu sam i nȃjmȁjšoj kȁčici.

kȁčin

prid. [ž. kȁčina] – koji pripada zmiji, zmijski → kȁčaPri pãu v lozȉ sam vȉdi kȁčinu kȏžu.

kadȁ

pril. – u koje vrijeme, kad, kada • Kadȁ buš dȍša domȏm?

kādȁr

prid. [ž. kādrȁ] – koji može što učiniti, koji je sposoban za što • Mȋmo mẽ hȉže hȍdi, a nĩ kādȁr ni jempũt dõjt.

kaderãš

m. [jd. G kaderāšȁ, mn. G kaderãšof] – dezerter, ob. naziv za dezertera iz austrougarske vojske potkraj 1. svjetskoga rata; pripadnik Zelenog kadra; kaderaš • H nȁšem krȁju je bȋlo kaderãšof, a žandãri su ih nagȁali.

kadȉ

pril. – na/u kojem mjestu, gdje • Kadȉ si ščȅra bĩla?

kadȉfica

ž. umanj. [jd. G kadȉfice, mn. G kadȉficih] – ukrasna biljka iz porodice glavočika, kadifica → nȁjglinH tȅglinu ȉmam posaȅne lĩpe kadȉfice.

kȁdikat

pril. – koji put, od vremena do vremena; gdjekad, ponekad, tu i tamo, katkad • Kȁdikat prẽdem h Drĩe kȗmum.

kadȋlac

m. [jd. G kadȋlca, mn. G kadȋlcof] – 1. onaj koji kadi (prilikom liturgije i sl.), ministrant, kadilac, kaditelj, 2. pren. onaj koji povlađuje komu, nekritično pristaje uza što • Kadȋlac je zȅ tȁmjan pak je kādȉ po cĩrkvi.

kādȉt (se)

nesvrš. [prez. jd. 1. kadĩm (se), mn. 3. kadĩju/kadĩdu, prid. rad. jd. m. kādȉ] – 1. dimom sušiti meso, 2. tamjanom za obrede širiti miris, 3. pušiti duhan → fȃjfat, fȗmat, potkādȉtH pȗšnici se kadĩju kȁjzerflȁjši. Žȕpnik je s tamjȁnum kādȉ po cĩrkvi.

kadȉnica

m. [jd. G kadȉnice, mn. G kadȉnic] – metalna posuda s užarenim ugljenom na kojem izgaraju zrnca tamjana i kojom se kadi pri crkvenom obredu, kadionica • H kadȉnicu se dȅne tȁmjan, ȕnda se ž jĩm kadĩ oko ontārȁ kat su vȅliki svētkȉ.

kadȏ

zamj. [jd. G kogȁ, D komȕ, I kĩm] – tko → Kadȏ tȏ hȍdi s hambrȇlum po cȉsti?

kȃfkat se

nesvrš. [prez. jd. 1. kȃfkam se, mn. 3. kȃfkaju/kȃfkadu, prid. rad. jd. m. kȃfka] – sudjelovati u svađi, biti u svađi, svađati se • Cĩle su dȃne bȃbe kȃfkale kȁj pȕre.

kagȍt

pril. – kako god, bilo kako • Kagȍt im povĩdam, nẽčeju me poslũhnit, sȅ dȉlaju po svẽm.

kȃhla

ž. [jd. G kȃhle, mn. G kȃhlih] – keramička (kaljeva) pločica od koje se sastavlja peć • Na pečĩ je vȉdit lĩpe zelẽne kȃhle.

kȃhlica

ž. umanj. [jd. G kȃhlice, mn. G kȃhlic] – noćna posuda, kahlica • Stãri čȁča je pot špȁmpetum imȁ bĩlu kȃhlicu.

kȁj (kȍj, kaj)

zamj. [G čȅga/čȅsa, DL čẽm, I čĩm] – 1. upitna riječ za a. zamj. (upitna) nepoznate stvari, pojave ili pojmove; što, b. pril. odnosna zamjenica uzrok i cilj u zn. zašto, 2. zamj. (odnosna) (uz ga/ju) odnosi se na a. spomenutu ili poznatu imenicu u zn. onaj koji, ona koja, b. odnosi se na cijelu rečenicu u zn. a to, ali to, 3. zamj. (neodređena) a. u zn. nešto, b. uz odrične glagole u zn. ništa, 4. pril. a. u zn. koliko, kako mnogo, b. u zn. ukoliko, c. u zn. nešto, malo, makar malo, 5. vezn. a. (vremenski) uz imenicu koja označava vrijeme ili mjeru vremena u zn. otkad, ima što, prošlo je od i sl. b. (uzročni) u zn. jer, c. (usporedni) u zn. kao, 6. rastavni korelativ što... što u zn. ili... ili, bilo... bilo, dijelom... dijelom, 7. u raznim kontekstima, ob. u uskličnim rečenicama izriče jak intenzitet ili visok stupanj svojstva, radnje, želje itd., 8. riječ koja u upitnom značenju daje naziv kajkavskom narječju; što • Kȁj buš dȉlala jȕtri?

kȁjat se

nesvrš. [prez. jd. 1. kȁjem se, mn. 3. kȁjeju/kȁjedu, prid. rad. jd. m. kȁja se] – izražavati žaljenje zbog nekog lošeg čina, žaliti za čime, kajati se • Kȁjeju se kaj su fčȉnili grīhȅ.