ȗ | uzv. – za čuđenje • Ȗ, kȁkaf je ũn lĩpi čovȉk! |
ȕf | uzv. – gađenje, neugodno iznenađenje, nestrpljenje, nelagoda i sl. • Ȕf, kaj me vũha bolĩju. |
ȕfae | s. [jd. G ȕfaa, mn. G ȕfaof] – nada u postizanje spasenja i blaženstva (uz vjeru i ljubav bogoslovne kreposti), ufanje • Ȉmam ȕfae h Bȍga i Mȃjku Bõžju. |
ȕfat se | nesvrš. [prez. jd. 1. ȕfam se, mn. 3. ȕfaju/ȕfadu se, prid. rad. jd. m. ȕfa se] – 1. nadati se, vjerovati, uzdati se (ob. u Boga), 2. usuditi se; ufati se • Ȕfaš se ȉt na čerȉšu? |
uglȁjen | prid. [ž. uglȁjena] – koji je lijepa ponašanja; otmjen, ljubazan, civiliziran, uglađen • Na ẽm se vidĩ da je uglȁjen, kȁk se fȋno rẽdi. Õf čovȉk se lȋpo spomȉna, bȁš je uglȁjen. |
uhȁpsit | svrš. [prez. jd. 1. uhȁpsim, mn. 3. uhȁpsiju/uhȁpsidu, imp. jd. 2. uhȁpsi, prid. rad. jd. m. uhȁpsi, prid. trp. jd. m. uhȁpšen, ž. uhȁpšena] – 1. razg. lišiti koga slobode; zatvoriti, uhititi, 2. pren. uhvatiti koga za neki posao, dovesti u društvo, angažirati • Tẽroga tȃta trȋba dȁt uhȁpsit? Uhȁpsili su me da im naprȁvim tẽ gȋtre za oblȍke, a nȅ bi rȁdi nȉš platȉli. |
ulãr | m. [jd. G ulārȁ, mn. G ulārȍf] – dio konjske opreme pomoću kojeg se vodi konj; povodac, ular • Dȅni koȕ ulãr pak ga otpȅlaj vȃn zi štȁle. |
ȕmet | m. [jd. G ȕmeta, mn. G ȕmetof] – umjetni gnoj • Sȁkomu batvȕ korȕze dȅnem šȁku ȕmeta. |
ȕmetnik | m. [jd. G ȕmetnika, mn. G ȕmetnikof] – 1. onaj koji stvara umjetnička djela, stvaratelj u umjetnosti, 2. razg. onaj koji nešto vrlo dobro radi; umjetnik • Z drȋva dȉla sȁkojačke kĩpece, ũn je ȕmetnik. |
ȗmak | m. [jd. G ȗmaka, mn. G ȗmakof] – posljednji kutnjak, izbija nakon puberteta; zub mudrosti, umnjak • Zbȉ mi je zȗp ȗmak, velĩju da je tȏ mũdri zȗp. |
ũn | zamj. [G jȅnga, D emu, A za jȅnga/zȃjnga, nenagl. GA ga, D mu, ž. unã, s. ȕno] – (3. l. jd.) 1. označava određenu osobu (ili predmet) izvan komunikacijske situacije između (govornika i sugovornika) tj. onoga tko nije prisutan, 2. umjesto vlastitog imena (ne smatra se prikladnim u građanskom ophođenju), 3. u raznim kontekstima, bez određenog značenja kao riječ koja se odnosi na prethodno rečeno ili naglašava iskaz; on • Ũn se dvȋ lȉti z mȅnum ne spomȉna. |
ȕnda | pril. i vezn. – 1. a. označuje vrijeme ili odsječak vremena u prošlosti ili u budućnosti koji se podrazumijeva iz onoga što je rečeno ili iz situacije; tad, tada, b. poslije nekog časa, vremena ili radnje ili uvjeta; tad, tada, c. (u vezi s prijedlogom pa) kad se ispune uvjeti, kad se što obavi; poslije (toga, čega), nakon (toga, čega), 2. onda, 3. vezn. korelativ prema tome, dakle, kad je tako, ako nema druge • Nȃjpri zmȉrim, a ȕnda rȉžem. |
ȕnšlak | m. [jd. G ȕnšlaga, mn. G ȕnšlagof] – suh ili navlažen, hladan ili topao komad platna, tkanine ili pletiva kojim se oblaže neko mjesto na tijelu radi liječenja; oblog • Čȅle su me zbȍle pak si mȅčem ȕnšlak. |
unũda | pril. – onim putem, onim smjerom (na pitanje kuda?) dalje od govornika i sugovornika • Unũda sam ščȅra ȉša. |
unulȉko | pril. – u onoj mjeri, onako mnogo (koliko je poznato ili na što se pokazuje), onoliko • Plãti sam ga tamȁn unulȉko kȕliko vrĩdi. |
ȕpraf | pril. – 1. baš, točno (u to vrijeme, u tom trenutku); točno tako, 2. u zn. točniji izraz, točnije rečeno i sl.; upravo • Ȕpraf se tȁk prȉpetilo kȁk ti povĩdam. |
Ȗrša | ž. [G Ȗrše, DL Ȗrši] – 1. varijanta ženskog imena Uršula, 2. pren. stroga žena → Ȏrša • Tȁk si kaj Ȗrša, mȉsto da si bȍlša sȅ si gȍrša. |
ȕnterica | ž. [jd. G ȕnterice, mn. G ȕnteric] – dio ženskog rublja; donja suknja, podsuknja • Ȕnterica oj je dȕglja nek kȋklja. |
ȕrlap | m. [jd. G ȕrlaba, mn. G ȕrlabof] – slobodni dani ili slobodno vrijeme koje se dobiva po pravilima o službenim dužnostima; dopust, odmor, godišnji odmor, vojnički odmor (u jeziku nekadašnjih austrougarskih vojnika i današnjih gastarbajtera), dopust • H vōjskȉ sam dȍbi mȉsec i pȏ ȕrlaba. |
ȕšur | m. [jd. G ȕšura, mn. G ȕšurof] – 1. dio brašna koji se ostavlja mlinaru kao plaća za mljevenje, ujam, 2. naturalna renta ili porez, deseti dio prihoda od zemljišta u feudalnim odnosima, plaćanje usluge poljoprivrednim proizvodima, ušur • Dȁ sam mlȉt šenȉcu pak sam mõra ostȁvit dvȃ lȏnčeka za ȕšur. |
ȕštament | pril. – 1. koji je po svemu isti; identičan, 2. koji je po svemu ravan, koji se može mjeriti, 3. koji po svemu odgovara (o boji, stilu, kroju i sl.) • Šnȃjdarica mi šĩva kȋklju ȕštament kȁk je tvã. |
ȕtvara | ž. [jd. G ȕtvare, mn. G ȕtvari] – 1. avet, priviđenje, sablast, 2. maštanje; plod mašte, fikcija, 3. razg. onaj koji sebi umišlja da mnogo vrijedi, koji se pravi važan; utvara • Sãa sam nȉkakve ȕtvare, pak sam se prȅbudi. |
utvãrat | nesvrš. [prez. jd. 1. utvãram, mn. 3. utvãraju/utvãradu, imp. jd. 2. utvãraj, prid. rad. jd. m. utvãra] – 1. umišljati što, stvariti maštom priviđenje, 2. razg. umisliti se • Utvãra si da je nȉkaj, a zaprȁf je nȉškȍristi. |
utõma | pril. – (za izražavanje radnje koja se događa paralelno s drugom radnjom ili u neposrednom slijedu djelomično se poklapajući) u tom trenutku, tad • Vužgãla se štȁla i utõma su dȍbežali vatrogãsci. |