prid. [ž. lȁbava] – 1. koji je nezategnut, nenategnut, labav, 2. pren. koji je nesiguran, slab, nepostojan, nepouzdan • Õf šarãf je lȁbaf, trȋba ga zatēgnȉt.

m. [jd. G labaratõrija, mn. G labaratõrijih] – 1. radni prostor opremljen za znanstvene i istraživačke pokuse i ispitivanja, za kontroliranje tehnološkog procesa, za pretrage u medicinskim ustanovama, 2. mjesto gdje se proizvode kemikalije, farmakološki preparati i sl. • Jȕtri pȍjem h Zȁprešiče h labaratõrij, vȁdit kȓf.

pril. – na labav način, labavo • Lȁbavo sam prȉja sekȉru, pak mi je opȁla na nȍgu.

nesvrš. [prez. jd. 1. labȁvim, mn. 3. labȁviju/labȁvidu, prid. rad. jd. m. labȁvi] – postajati labav ili labaviji, labavjeti • Ak sekȉru ostȁviš na sũncu, toporȉšče labȁvi.

ž. [jd. G lȁbre, mn. G lȁbri(h)] – pogr. velika usta, gubica, njuška • Õf prasȁc ȉma podugovãtu lȁbru, cĩli štrȕk kurȕze vũu stȁne.

ž. [jd. G lȁbure, mn. G lȁburi] – vrsta zemljane posude u kojoj se obično drži mlijeko, ćup • Lȁbura je pȕna kisẽloga mlīkȁ.

odr. prid. [ž. lačnȁ] – gladan • Dȅ mi mȃm nȉkaj jȉst, lȁčan sam!

s. [jd. G lãdaa] – 1. posjed na selu, seosko imanje onoga tko ne živi stalno na selu, ladanje, 2. zast. provincija, unutrašnjost • Gospȍda zi Zãgreba su imȁli lãdae pri nȁm.

odr. prid. [ž. lãdaska] – koji se odnosi na ladanje, ladanjski → lãdae • Imȁli smo lãdasku hȉžu na brĩgu.

m. [jd. G lȃdlina, mn. G lȃdlinof] – klizni pretinac u stolu ili drugom kojem komadu pokućstva, ladica • Dȅni pubelãr h lȃdlin!

m. [G Ladūčȁ] – toponim, Laduč (selo) • Nȁrodi sam se h Ladūčȕ.

m. [jd. G Ladȕčana, mn. G Ladȕčanof] – stanovnik Laduča • Sūsȅt Jȍža je Ladȕčan.

ž. [jd. G Ladučȃnke, mn. G Ladȕčanki] – stanovnica Laduča • Poglȇ, Rōzȅta i Bārȅta, tȏ su ti prãve Ladučȃnke!

prid. [ž. ladȕčka] – koji se odnosi na Laduč, ladučki → Ladũč • Ladȕčki dȏm za dȅcu prȋ je bȉ Vranicȃnijef dvõr, a v ũno vrȋme je dȍst seljȁnof dȉlalo pri grȍfim.

prid. [ž. lãfka] – koji nije težak, lagan, lak • Košȃra nȋ pȕna, pak je lãfka za nosȉt.

pril. – na lak način, bez napora, s lakoćom; lagano, lako • Čȉst sam lȁfko zgotovȉ tã posȁ.

ž. [jd. G lȃfre, mn. G lȃfri] – 1. maska, 2. napadno odjevena osoba • Oblĩkla si se i namũsala kȁk lȃfra.

nesvrš. [prez. jd. 1. lȃfram se, mn. 3. lȃfraju/lȃfradu se, prid. rad. jd. m. lȃfra se] – pogr. uređivati se, šminkati se • Stojĩju pret špȉglenum i lȃfraju se zi sȉkakvim pomãdam.

m. [jd. G lagvẽ, mn. G lagvĩ(h)] – bačva → lãjta, vȏža • H pinȉci su lȁgve z bĩlim i črlẽnim vīnȕm.

nesvrš. [prez. jd. 1. lȁžem, mn. 3. lȁžeju/lȁžedu, prid. rad. jd. m. lagȁ] – govoriti neistinu, lagati • Nãj lagȁt, povȋ kak je bȋlo.

m. [jd. G lȃgera, mn. G lȃgerof] – 1. skladište, roba na skladištu, 2. kuglični, klizni i dr. ležaj • Kamijȏni su dȅnes na lȃger dopeljȁli vrȉče cimȅnta i želȉza.

m. [jd. G lȁgva, mn. G lagvȉ(h)] – bačva → lãjta, vȏža • H pinȉci su lȁgvi z bĩlim i črlẽnim vīnȕm.

 m. [jd. G lȁguštaa, mn. G lȁguštaof] – voda kuhanog pepela za pranje rublja • Rubjȇ se nȅgda prȃlo h parenȉci z lȁguštaum, na rȋfli se rȉfljalo, ožmikȃvalo, sȅ dok nȋ pobīlȉlo.

prid. [G lahkȍga/lafkȍga, ž. lahkȁ/lafkȁ, komp. m. lahkȉji/lafkȉji] – lak, lagan → lãfki • Õf žȃklec z mȅljum je lȁhak za nosȉt.