potvrdna riječca – da • Kȁj si zȅ kapũt? Jȁ, jȅs!

zamj. [GA mȅne, me, DL mȅni, mi, I z mȅnum] – ja • Nȉš jã nȉs fkrȁla.

ž. umanj. [jd. G jȁbučice, mn. G jȁbučic] – 1. izbočeni dio lica pod okom, 2. obli dio prsta, 3. Adamova jabučica → jȁbuka • Jȁbučice oj se začrlenījȕ kat u dȏ rezjadĩ.

m. [jd. G jȁbučaka, mn. G jȁbučakof] – sok od jabuka, jabučnica • F cȋaku smo zimlȉli jȁbuke, scīdȉli ih i tȁk ȉmamo jȁbučaka.

prid. [ž. jabučȁ] – koji se odnosi na jabuku, jabučni • Šalȃtu smo začȉnili z jȁbučim octȕm.

ž. [jd. G jȁbuke, mn. G jȁbuk] – plod i voćka jabuke • Tȁk je lĩpa i črlẽna kȁj jȁbuka.

m. [jd. G jačmȅna, mn. G jačmȅnof] – jednogodišnja žitarica, ječam • Jȕtri se pȍje jačmȅn žȅt, zrȉ je.

m. [jd. G jačmēncȁ, mn. G jačmēncȍf] – gnojna upala očnog kapka, ječmenac • Nȃj se zamȉrit nosẽčoj bȁbi, dȍbi buš jačmēnȁc!

s. [mn. G jačmenȉščih] – zemlja na kojoj raste ječam → jačmȅn • Na jednȍmu žlȁku jačmenȉšča dȍbili smo dvȋsto kȉ jačmȅna.

prid. [ž. jačmȅnova] – koji se odnosi na ječam, ječmeni → jačmȅn • V divenȉce mȅčemo jačmȅnovu kȁšu.

pril. [ž. jadnȁ] – 1. koji je u teškom stanju; bijedan, nesretan, sirot (jadan čovjek), 2. koji izaziva prezir; beznačajan, ništavan, 3. srdit, ljutit; jadan • Ȕf, bȁš sam jȁdan!

nesvrš. [prez. jd. 1. jadikȕjem, mn. 3. jadikȕjeju/jadikȕjedu, prid. rad. jd. m. jadikovȁ] – 1. iskazivati tugu, žalost, jadikovati, 2. pjevati jadikovku • Jadikȕjeju da su im svȋe zbetȅžale.

nesvrš. [prez. jd. 1. jadĩm (se), mn. 3. jadījȕ/jadīdȕ (se); prid. rad. jd. m. jȁdi (se)] – 1. a. biti obuzet jakom emocijom zbog čega lošega, nepravde, greške itd.; gnjeviti se, srditi se, b. zamjerati, neodobravati, c. protiviti se komu, 2. izazivati jake emocije zbog čega lošega; srditi (se); ljutiti (se) • Komārcȉ me jadījȕ kaj me pȉčeju.

nesvrš. [prez. jd. 1. jãfčem/jãfkam, mn. 3. jãfčeju/jãfčedu/jãfkaju/jãfkadu, prid. rad. jd. m. jāfkȁ] – 1. ispuštati jauke, jaukati, 2. pren. jadikovati • Jãfčeju da nȋmaju pinȇs za štȋbru.

ž. – varijanta ženskog imena Agata • Jȁgica je bȋla vȅlika cȍprnica.

m. [jd. G jȁgenta/jȁgenda, mn. G jȁgentof/jȁgendof] – vrsta drveta, crna topola, jagnjed • Na jȁgentu si tȉce dȉlaju gnīzdȁ.

ž. [G Jagendīnȅ] – toponim • V Jagendīnȕ hȍdimo s krȁvam na pȁšu, a tõ je h Drĩu i Kljūčȕ prik nāsȉpa prȁma mȉstu kadȉ se Sȕkla hlĩva h Sãvu.

ž. [jd. G jagendīnȅ, mn. G jagendĩn] – drvo od jagnjeda • Nacīpȁli smo dvȋ klȃftre jagendīnȅ.

prid. [ž. jaglȃsta] – boje jaglaca, žut • Tȁk bi htȉla jaglȃstu kȋklicu.

prid. [ž. jaglẽna] – boje jaglaca, žut • Tȁk bi ftȉla jaglẽnu kȋkljicu.

ž. [jd. G jȁgode, mn. G jȁgodih] – 1. niska zeljasta biljka, daje jestiv sladak plod crvene boje, 2. plod nalik plodu jagode; jagoda • Posadȉla sam jȁgode na vȑtu, bȕmo ih jȉli kad dõjde vrȋme.

ž. umanj. [jd. G jȁgodice, mn. G jȁgodic] – 1. malena jagoda, bobica, 2. izbočeni dio lica pod okom; jabučica, 3. obli dio prsta s unutrašnje strane nasuprot noktu, na vrhovima prstiju; jabučica, jastučac, jastučak • Z nōžȕm sam rȉzala kȍren i odrȉzala sam si jȁgodicu na pȁcu.

ž. umanj. [jd. G jagodĩčke, mn. G jagodĩčki(h)] – mala jagoda, jagodica → jȁgodica • Pozobȁ sam pãr jagodĩčkih grõjzja.

m. [jd. G jagodākȁ, mn. G jagodākȍf] – mjesto gdje rastu jagode, jagodnjak • Nȉgdar nĩ bȋlo tȁk lĩpih jȁgot kak je lȉtos bȋlo v jagodākȕ.