žegetȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. žegȅčem, mn. 3. žegȅčeju/žegȅčedu, prid. rad. jd. m. žegetȁ] – dražiti lakim učestalim dodirima koji izazivaju smijeh; golicati, škakljati • Nãj me žegetȁt! |
žẽja | ž. [jd. G žẽje, mn. G žẽji] – 1. a. želja, potreba za tekućinom, b. retor. nedostatak vlage, potreba za vodom; suša (o zemlji), 2. pren. čežnja za čim; želja, žudnja; žeđ • Tȁm di nĩ vodẽ, ljȗdi hmĩraju ot žẽje. |
žējȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. žẽjam, mn. 3. žẽjaju/žẽjadu, prid. rad. jd. m. žējȁ, prid. trp. jd. m. žējȁn, ž. žējnȁ] – biti žedan; žednjeti, žeđati • Fȇjst dȉlaju na vručīnȉ, pak žẽjaju. Žējȁn sam, bȑš mi dȅ nȉkaj za pȉt. |
želȅznica | ž. [jd. G želȅznice, mn. G želȅznic] – 1. a. služba koja se brine o prometu i prijevozu robe i putnika vlakom, b. ukupnost javnih prometnih putničkih i teretnih sredstava na tračnicama, 2. meton. razg. vlak; željeznica • Pret čȕdaj lȋt je čez nȁše selȍ pelȁla želȅznica. |
železničãr | m. [jd. G železničārȁ, mn. G železničārȍf] – 1. uniformirani službenik na željeznici koji radi na vlakovima ili na pruzi, željezničar, 2. razg. u širem smislu svaki koji radi na željeznici kao javnoj službi, bez obzira na zanimanje • Jȅn mi je železničãr pȍprija kȏrbu z jȁbukam i pomȍga mi u je dȉt dȍl. |
želȉt | nesvrš. [prez. jd. 1. želĩm, mn. 3. želĩju/želĩdu, prid. rad. jd. m. želȉ] – 1. a. imati želju, težiti ostvarenju, postizanju čega; htjeti, žudjeti, b. izražavati komu želju, 2. osjećati strast prema kome; željeti • Kaj bi rȅka Božȉču kȁj želĩm si jã, rȅka bi nãj sȁkomu čȕdaj sȑca dã. |
želȋzni | prid. [ž. želȋzna] – 1. a. term. koji je od željeza; gvozden, b. u kojem ima željeza, 2. vrlo jak, tvrd, neoboriv; željezan, željezni • Lĩpa rȋč i želȋzna vrãta otpȉra. |
želȉzo | s. [G želȉza] – 1. kemijski element (simbol Fe); željezo, 2. naprava za lovljenje štakora, zamka • Kričĩš kȁj da si se prȉjo na želȉzo. |
želȕček | m. umanj. [jd. G želȕčeka, mn. G želȕčekof] – mali želudac, želučić • Naprȁvila bum želȕčeke z jãjci, tȏ im je fĩno. |
želȕdac | m. [jd. G želȕca, mn. G želȕcof] – 1. anat. organ za probavu hrane, smješten u gornjem dijelu trbušne šupljine, 2. dio zatka pčele u kojem se skuplja med; želudac • Bolĩ me želȕdac, mõram zẽt vrãštvo. |
žȇmla (žȇmlja) | ž. [jd. G žȇml(j)e, mn. G žȇml(j)ih] – vrsta uzduž zarezanog peciva; zemička, žemička, žemlja • Žȇmlje su tȁk dĩšale, a nĩsmo si ih mȍgli privũščit, nĩ bȋlo pinȇs. |
žȇmlica | ž. umanj. [jd. G žȇmlice, mn. G žȇmlic] – mala žemlja, žemljica → žȇmla • I zdȁ bi htȉ da skȍrum zaspĩ, da nȏč cĩlu, žȇmlicu bĩlu, h snȕ dišĩ, h snȕ si gledĩ. |
ženȉdba | ž. [jd. G ženȉdbe, mn. G ženȉdbi] – stupanje muškarca u brak, sklapanje braka (iz perspektive muškarca), ženidba • Sȉ me pĩtaju kadȁ bu ženȉdba, a jã im velĩm, jednȕ subȍtu. |
ženȉt (se) | nesvrš. [jd. G žȅnim (se), mn. G žȅniju/žȅnidu (se), prid. rad. jd. m. ženȉ (se)] – 1. a. uvoditi muškarca u bračnu zajednicu, b. uzimati za ženu, 2. stupati u brak • Ȍbadvȋ čẽri im se h nedȉlju žȅniju. |
žẽnska | ž. [jd. G žẽnske, mn. G žẽnski] – žena, ženska • Op četti vȕri žẽnske su prȅšle okãpat kurȕzu. |
žẽnski | prid. [ž. žẽnska] – 1. koji se odnosi na žene, koji ima osobine žena, koji je kao u žena, 2. koji ima samo organe za zametanje ploda u cvijetu, 3. razg. dio sprave, utoren dio mehanizma (utičnica itd.) koji prihvaća drugi dio; ženski • Tõj hȉži falĩ žẽnska rūkȁ. |
žȅp | m. [jd. G žepȁ, mn. G žepȏf] – 1. ušiven ili našiven dio na odjeći predviđen za odlaganje sitnijih predmeta ili za ukras, 2. pren. prostor koji se stvara i puni unutar veće cjeline, 3. razg. novac, kao količina, 4. pren. vojn. područje određene površine, područje strategije ili taktike uvučeno u drugo veće područje; džep • Fālȁ mi nẽde v žȅp. |
žȇpar | m. [jd. G žȇpara, mn. G žȇparof] – onaj koji krade iz džepova, sitan lopov; džepokradica, džepar • Žȇpar mi je fkrȁ pobelãr s pȉnezi. |
žepnȋ | prid. [ž. žepnȃ] – 1. koji se nosi u džepu, 2. koji pripada džepu, 3. izrađen ili stjecajem okolnosti određen kao umanjen, mnogo manji u vrsti od drugih; džepni • Ȉma žepnȋ nõžec kaj si dȉla pīščȁle. |
žȅrat | nesvrš. [prez. jd. 1. žȅrem, mn. 3. žȅreju/žȅredu, imp. jd. 2. žȅri, prid. rad. jd. m. žȑ] – 1. a. pogr. pohlepno, halapljivo i previše jesti, b. trošiti suviše vremena, novca, materijala za izradu i sl.; gutati, uništavati, 2. jediti, uzrujavati, nervirati, 3. a. uzrujavati se u sebi, nervirati se, izjedati se brigom, b. međusobno se gložiti, uništavati, 4. jesti (za neke životinje, ob. zvijeri); žderati → ždȅrat • Kȁj me komãrci žȅreju, ponorȉ bum. |
žerjȃfka | ž. [jd. G žerjȃfke, mn. G žerjȃfkih] – 1. pojedinačan komad žara, žeravke; žerava, 2. žar u prepoznatljivim ili djeljivim količinama; žeravica • Ot jednẽ žerjȃfke se vȕžgo kopȉč sȇna. |
žestȉca | ž. [jd. G žestȉce, mn. G žestȋc] – žestoko piće, rakija, žestica • Sũkni sam si jȅn požerĩčak žestȉce. |
žestīnȁ | ž. [jd. G žestīnȅ, mn. G žestĩn] – osjećaj paljenja u jednjaku; žgaravica • Čũtim h požerãku gdu žestīnȕ. |
žȅt | nesvrš. [prez. jd. 1. žȁem, mn. 3. žȁeju/žȁedu, prid. rad. jd. m. žȅ, sup. žȇt] – 1. srpom sjeći stabljike žita s klasjem, brati, skidati žito, 2. pren. ubirati plodove rada; žeti • Bȁbe žȁeju šenȉcu i mȃm u mȅčeju h snopȅ. |