žȕknit | svrš. [prez. jd. 1. žȕknem, mn. 3. žȕkneju/žȕknedu, prid. rad. jd. m. žȕkni] – ukisnuti se, pokvariti se (o hrani), ukiseliti se • Õf sȉr je žȕkni, nĩ ga mȍč jȉst. |
žũl(j) | m. [jd. G žũl(j)a, mn. G žũl(j)of] – otvrdnula i zadebljala koža nastala pritiskanjem ili trenjem (na dlanovima, na nožnim prstima); žulj • Šȁka natečȅna, vȅč h pȍsteli zȍru čȅka. Žũl krvãvi pȕca, tda zemlȉca tẽ bolẽče rȗke nȕca. |
žūlȉt | nesvrš. [prez. jd. 1. žũlim, mn. 3. žũliju/žũlidu, imp. jd. 2. žūlȉ, prid. rad. jd. m. žūlȉ] – 1. pritiskati, gnječiti, 2. pritiskati dva tijela, dva predmeta jedan o drugi, prevlačiti jedan predmet preko drugoga, trljati • Ȍšvice na rȕbači dȕgo žũlim kȁk su zamȁzane. |
žūljȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. žũljam, mn. 3. žũljaju/žũljadu, prid. rad. jd. m. žūljȁ] – pritiskom, trenjem i sl. izazivati tjelesnu bol, žuljati • Šȏlini me žũljadu, kat su tȋsni. |
žumāȁk | m. [jd. G žumākȁ, mn. G žumākȍf] – dio jajeta žute boje; žumance, žumanjak • Mĩšam žumāȁk s cȕkorum i tȁk dȉlam šatȏ. |
župetlȉka | ž. [jd. G župetlȉke, mn. G župetlȋk] – 1. raskvašen snijeg, bljuzga, 2. raskvašeno tlo, blato → šlopartȉka • Škȍre su mi prȅmočile kaj hȍdim po tõj župetlȉki. |
žȕpnik | m. [jd. G žȕpnika, mn. G žȕpnikof] – 1. svećenik kojemu je biskup povjerio da upravlja župom, župnik, 2. svećenik → plebãnuš • Žȕpnika Cigrõfskog dopelȁli su zis švȁgerlinčekum, a ž ĩm i dvȃ domištrȁnta. |
žȕpnikovat | nesvrš. [prez. jd. 1. žȕpnikujem, mn. 3. žȕpnikujeju/žȕpnikujedu, prid. rad. jd. m. žȕpnikova] – biti župnik, obnašati službu župnika, župnikovati • Velečãsni Mȋrko je h nȁšoj fȁri žȕpnikova skȍrum pedesȇt lȋt. |
žũt | prid. [ž. žūtȁ] – koji je boje voska, limuna, cvijeta maslačka, ljutića, sumpora, zlata • Zglẽda da je betȅžan kat je tȁk žũt. |
Žȕta | ž. [jd. G Žȕte, mn. G Žȕtih] – ime za kravu • Žȕta je imȁla po nogȁm žũte glȁke. |
žutãak | m. [jd. G žutãka, mn. G žutãkof] – žumanjak → žumāȁk, žumāncȅ • Nȁša sam jȁjce zis dvȃ žutãka. |
žȕtica | ž. [jd. G žȕtice, mn. G žȕtic] – 1. pat. žutilo kože i sluznice; nastaje kao patološko povišenje bilirubina u krvi i tkivima; ikterus, žutica, 2. čvrsta tkanina od sirova nebijeljena pamučnog prediva, 3. bot. a. bolest voćaka, b. sorta jabuke, 4. neizbijeljeno domaće platno • Šĩvam zodȉču zi žȕtice. |
žũtit (se) | nesvrš. [prez. jd. 1. žũtim (se), mn. 3. žũtiju/žũtidu (se), prid. rad. jd. m. žūtȉ (se)] – 1. bojiti žutom bojom, 2. biti žut, isticati se žutom bojom • Šenȉca se na ledȉni kȁj cekȋn žũti. |
žvȁjznit | svrš. [prez. jd. 1. žvȁjznem, mn. 3. žvȁjzneju/žvȁjznedu, imp. jd. 2. žvȁjzni, prid. rad. jd. m. žvȁjzni] – pren. zadati udarac komu; lupiti, mlatnuti, udariti • Čȉ te žvȁjznem, sȅ buš zvĩzde vȉdla. |
žvākȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. žvãčem, mn. 3. žvãčeju/žvãčedu, prid. rad. jd. m. žvākȁ] – zubima sitniti i razmekšavati hranu, žvakati • Kȁj žvãčeš, dȅ hȉti tȏ vȃn z vũst. |
žvȁla | ž. [jd. G žvȁle, mn. G žvȁli] – 1. (mn.) oboljenje sluzokože u kutovima usana, 2. (mn.) konjsko željezo za usta na koje se vežu uzde → čvȁle • Nãj za sȁkim pȉt z ȉste kȕpice, dȍbi buš žvȁle. |
žvȁlaf | prid. [ž. žvȁlava] – koji ima žvale, žvalav → čvȁlaf • Poglȇ kak zgledĩ, sȁf je žvȁlaf. |
žvȁlavac | m. [jd. G žvȁlafca, mn. G žvȁlafcof] – onaj koji ima žvale, žvalavac • Žvȁlavac jȅn, tĩ buš mȅni nȉkaj povīdȁ! |
žvȁlit | nesvrš. [prez. jd. 1. žvȁlim, mn. 3. žvȁliju/žvȁlidu, prid. rad. jd. m. žvȁli] – stavljati konju žvale • Žvȁlim koȁ i mȅčem mu kȏmat, pȍjemo ogrȇvat korȕzu. |
žvȅnklin | m. [jd. G žvȅnklina, mn. G žvȅnklinof] – bat u crkvenom zvonu • Žvȅnklin se zĩba sȉm-tȁm, zvȍn zvonĩ. |
žveplȉt | nesvrš. [prez. jd. 1. žvȅplim, mn. 3. žvȅpliju/žvȅplidu, prid. rad. jd. m. žvȅpli, prid. trp. jd. m. žveplȅn, ž. žveplȅna] – kaditi sumporom, sumporiti • Vȏžu žvȅpliju da se vīnȍ nȅ bi zvȑgnilo. Vȏže su žveplȅne kaj se vīnȍ nȅ bu prevnilo. |
žveplȍ | s. [G žveplȁ] – sumporasti listić koji se stavlja na čep bačve, sumpor (za zaštitu bačve u kojoj se njeguje vino) • Žveplȍ se kũri h vȏži prȋ nek se h ȗ natȍči vīnȍ. |
žvīžgȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. žvĩžgam, mn. 3. žvĩžgaju/žvĩžgadu, prid. rad. jd. m. žvīžgȁ] – 1. a. posebnim namještanjem usana, jezika ili prstiju u ustima ili zviždaljkom proizvoditi zvuk; fućkati, b. izražavati na taj način nezadovoljstvo ili negodovanje, 2. na taj način izvoditi melodiju; zviždati • Na fũčkicu rȁt žvĩžgam dok sam na pȁši s krȁvam. |
žvrglȁt (žvrgljȁt) | nesvrš. [prez. jd. 1. žvȑgl(j)am, mn. 3. žvȑgl(j)aju/žvȑgl(j)adu, prid. rad. jd. m. žvrgl(j)ȁ] – glasati se kao ptica; cvrkutati, žvrgoljiti • H lozȉ tȉči lȋpo žvȑgljadu. |