m. [jd. G dvoličãka, mn. G dvoličãkof] – onaj koji je dvoličan; dvoličnik, dvoličnjak • Nȉš mu nĩ za vȅrovat, tã dvoličãk zmȉšlja tȉkušnosti.

m. [jd. G dvōrȁ, mn. G dvōrȍf/dvōrȉ(h)] – 1. dvorište i zemljište oko kuće, 2. mjesto obitavanja vladara ili visokog dostojanstvenika, ob. u renesansnom, baroknom i drugom stilu; dvorac • V nȁšem selȕ je lĩpih i vȅlikih dvõrof. H Vranicȁnijevom dvōrȕ je žīvȉla barȕnica Matȋlda. Tĩlde su u zvȃli.

m. [G Dvōrȁ] – toponim • Dvõr je mȉsto na Vȗkovomu Selȕ kadȉ je dȅnes vatrogãsni dȍm, vuz glȁvnu cȉstu, na pūtȕ prama Sȕkli.

m. [jd. G dvōrcȁ, mn. G dvōrcȍf/dvōrcȉ(h)] – dvorac → dvõr • Po brĩgih je jȃko lĩpih dvõrcof, h ȉmi su žīvȉli grofȉ.

ž. [jd. G dvȍrbe, mn. G dvȍrbi] – 1. posluživanje (kod stola); podvorba, 2. pomoć u kućanskim poslovima • Sȁku srȋdu hȍdim na dvȍrbe, tȁk si doštȗkam pȅnziju.

s. [jd. G dvorȉšča, mn. G dvorȉšči(h)] – ograđeni prostor oko zgrade, dvorište • Jȅngova hȉža ȉma vȅliko dvorȉšče.

nesvrš. [prez. 1. dvȍrim, mn. 1. dvȍrimo, mn. 3. dvȍriju/dvȍridu, prid. rad. dvorȉ] – 1. posluživati (kod stola), 2. pružati dvorbu; dvoriti • Pȕce h bĩlim fȅrtunim dvȍriju svȁte na svȃrbi.

m. [jd. G dvorjȁna, mn. G dvorjȁnof] – upravitelj imanja • H dvōrcȕ dvorjȁn ȉma sȅ na brȉgi.

ž. [jd. G dvȍrkie, mn. G dvȍrkii(h)] – osoba koja dolazi u podvorbu, koja dolazi u kuću prema dogovoru i brine se za čistoću i red • Gospẽ su imȁle fȍrt dvȍrkie kaj su im sȅ dȉlale.