pril. – potpuno, skroz • Prȅšo sam dȕrh po cĩloj lozȉ i nĩs nȁšo kostȁof.

m. [jd. G dȕrhcuga, mn. G dȕrhcugof] – struja zraka koja prolazi kroz dva nasuprotna otvora, propuh • Zaprȉ oblȍke, dȕrhcuk je.

pril. – stalno, posve, skroz • Dȕrhmȁrš dȉlam i nȉš se ne počȉnem.

s. [jd. G durȉla, mn. G durȉlof] – onaj koji se pravi važan, koji se duri • Tȏ durilȍ sȅbe zdĩže i mȉsli da je cĩlom svȋtu pȁmet pozobȁlo.

nesvrš. [prez. jd. 1. dȕrim se, mn. 3. dȕriju/dȕridu se, prid. rad. jd. m. dȕri se] – praviti se uvrijeđenim, ljutiti se, duriti se • Nȉkaj se nã me dȕriju, a nȅ znam zãkaj.

m. [jd. G dȕršlaga, mn. G dȕršlagof] – oruđe, pomagalo (ob. metalno) kojim se što probija, tako da se o nj udara čekićem • Hȅrihter z dȕršlakum dȉla lȕke za šnȇrance na škȍram.

ž. [jd. G dūšȅ, mn. G dũš(ih)] – 1. duša, 2. ukupnost čovjekovih osjećaja, svijesti i karakternih osobina, 3. čeljade, ukućanin, stanovnik, čovjek • H cĩlom selȕ je petnȃjst dũš.

m. [jd. G dušebrȋžnika, mn. G dušebrȋžnikof] – 1. a. onaj koji se brine za spas duše; duhovnik, svećenik, dušobrižnik, b. pov. vojni svećenik i svećenik sa službom u posebnim okolnostima, 2. pren. pogr. onaj koji iskazuje nametljivu, pretjeranu ili lažnu brigu za koga • Dušebrȋžniki pomãžeju ljudẽm tẽrim je vȅlika potrȋba.

ž. umanj. [jd. G dušȉce, mn. G dušȋc(ih)] – 1. duša od milja, 2. stijenj na petrolejki, 3. svjećica od masti ili ulja • Petrolẽmka je vgasnȉla, dušȉca je zgorȉla.

nesvrš. [prez. jd. 1. dušĩm, mn. 3. dušĩju/dušĩdu, prid. rad. jd. m. dȕši] – 1. silom onemogućivati disanje hvatajući (koga) snažno za grlo, 2. a. oduzimati dah, b. ne dati zraka; gušiti • Māčkȉ su hlȍvili mȉša i sȁt ga dušĩju.

ž. umanj. [jd. G dȕžice, mn. G dȕžic] – mala duga → dugȁ • Za vȏžu trȋba čȕdaj dȕžic.

ž. [jd. G dužīnȅ, mn. G dužĩn/dužīnȉ(h)/dužīnȁ(h)] – 1. razmak između dviju točaka izražen nekom mjerom; duljina, 2. u vremenskom značenju: dugo vrijeme • Mõj vȑt je po dužīnȉ vȅkši ot tvēgȁ.

nesvrš. [prez. jd. 1. dužĩm, mn. 3. dužĩju/dužĩdu, prid. rad. jd. m. dūžȉ] – činiti da nešto bude dugo ili dulje (u vremenu ili u prostoru); dužiti, produžavati • Kȋklja je prȅveč krātkȁ, trȋba je dūžȉt.

br. gl. [jed. G dvȉh, ž. dvȋ] – dva (2) • Dītȅ ȉma dvȋ lȉti. Tȁm sam bȋla dvȃ pũt õf kȅdan.

br. red. [ž. dvadesẽta] – dvadeseti (20.) • Dȅnes dvadesẽti pũt ȉdem h štacũn.

br. gl. [jed. G dvȁjst, ž. dvȁjst] – dvadeset (20) • Dȅnes sam nȁša f kȗrjaku dvȁjst jȃjc. Dvȁjst pũt sam mu povȉdo, ne mȍre si zapȃmtit, kat je nevȕman.

br. gl. – dvanaest (12) • Dvanȃjst je misẽc h jenȏmu lȉtu.

br. red. – dvanaesti (12.) • Zlēgȍ se je dvanãjsti pȃjcek.

br. gl. [jed. G dvȋstõtih, ž. dvȋsto] – dvije stotine, dvjesto (200) • Šȏleni kȍštaju dvȋsto dȉnarof.

br. red. – dvjestoti (200.)

ž. [jd. G dvȍcĩfke, mn. G dvȍcĩfkih] – puška s dvije cijevi, dvocijevka • Lōfcȉ pȕcaju z dvȍcĩfkih.

prid. [ž. dvȍdilna] – u dva dijela, dvodjelan • Šnȃjderica je zišȉla dvȍdilnu ȍpravu.

m. [jd. G dvȍjčeka, mn. G dvȍjčekof] – blizanac • Rodȉla je dvȍjčeke, pȕcicu i dȅčeca.

m. pl. t. [G dvojkȏf] – blizanci → dvȍjček • Nĩ znȁla da je nosȉla dvojkȅ.