prid. [ž. držēčȁ] – koji se dobro nosi s godinama • F selȕ je čȕdaj držẽčih seljȁnof.

m. [jd. G Dȕbofčana, mn. G Dȕbofčanof] – stanovnik Dobove • Dȕbofčani su mȃm prik Sȕkle.

ž. [jd. G Dȕbofčanke, mn. G Dȕbofčanki] – stanovnica Dobove • Niktẽre Dȕbofčanke su se oženȉle i tȗ živĩju.

prid. [ž. dȕbofska] – koji se odnosi na Dubovo → Dȕbovo • Z dȕbofske cĩrkve se čȕjeju zvȍni kȁk zvonĩju.

s. [G Dȕbovoga] – toponim, Dobova (mjesto u Sloveniji) • Na žȅgensku nedȉlju sȁko lȉto hȍdimo h Dȕbovo na proščẽe.

ž. [G Dȕbrave Puščȁske] – toponim, selo u općini Pušča • H Dȕbravi Puščȁskoj su lĩpa tȑsja i klȇti.

ž. [G Dȕbravice] – toponim, središte općine Dubravica u kojoj žive kajkavci ikavci • Dȕbravica je rõdno mȉsto Pȃvla Štoȏsa.

prid. [ž. dȕbravička] – koji se odnosi na mjesto Dubravica • Nȃjrȁjši kupȕjemo dȕbravički krȕh pri pȇku z Dȕbravice.

ž. [jd. G dȕde, mn. G dȕdi(h)] – anatomski oblikovan gumeni klobučić koji se stavlja na grlić bočice s pomoću kojega dijete siše, duda • Pȍjem h patĩku kūpȉt dȅčecu nõvu dȕdu, ovũ je cĩlu zgrīzȁ.

nesvrš. [prez. jd. 1. dȕdam, mn. 3. dȕdaju/dȕdadu, prid. rad. jd. m. dȕda] – 1. sisati (o djetetu koje siše majčino mlijeko ili se hrani na bočicu), 2. pogr. piti (obično alkoholna pića) • Sidĩju prȉd štacũnum i dȕdaju pȉvicu, namȉsto da se lȍtiju kȁkvoga dȉla. Dȕda je sȅ do škȏle.

nesvrš. [prez. jd. 1. dudĩm, mn. 3. dudĩju/dudĩdu, prid. rad. jd. m. dūdȉ] – 1. besposleno stajati na jednom mjestu, 2. a. predavati se polusnu, drijemati, b. lagano pobolijevati • Kȁj tu fȍrt dudĩš, dȅ se lotȉ nȉkakvoga dȉla!

nesvrš. [prez. jd. 1. dȕdlam, mn. 3. dȕdlaju/dȕdladu, prid. rad. jd. m. dȕdla] – sisati (o životinjama) • Tȅliči dȕdlaju krȁve do čettoga mȉseca.

ž. [jd. G dugȅ, mn. G dũk/dugȉ(h)] – daskica za bačvu, duga → dȕžica • Za vȏžu trȋba čȕdaj dugȉh.

ž. [G Dūgȅ ledȉne] – toponim • Dūgȁ ledȉna je ledȉna h Drĩu.

ž. [G Dūgȅ ȉve] – toponim • Dūgȁ ȉva je ledȉna h Ladũču tȁk nazvãna kaj je fȇjst dūgȁ

pril. [komp. dȕglje] – dugotrajno • Dȕglje vrȋme pikȋraju na tã grȕnt.

pril. – 1. dugotrajno, 2. dosadno → dugočȃsno • Nȋmam kȁj dȉlat i jȃko mi je dugocȁjtno, vrȋme nȉkak da prẽjde.

ž. [jd. G dugočȃsnice, mn. G dugočȃsnic(ih)] – ono što traje duže vrijeme • Z večẽri kadȁ su kmĩce dugočȃsnice, grȉli smu se vus krȕšnu pȇč.

pril. – 1. dugotrajno, 2. dosadno → dugocȁjtno • Dugočȃsno mi je bȋlo čȅkat da dõjdeš.

ž. [G Dūgȍga hajdȉšča] – toponim • Ledȉna h Kljūčȕ od krĩžnoga drȋva h Mokrȉčkoj vȕlici, sȅ do pũta kak se ȉde Rȍziki Kȍžarovoj.

[jd. G dȕgoe, mn. G dȕgoi(h)] – onaj koji je vrlo visok i mršav, dugonja • Poglȇ, õf dȕgoa je nȃjvȅkši f selȕ.

m. [jd. G dugopȑstiča mn. G dugopȑstičef] – onaj koji je sklon krađi, dugoprstić • F cȗgu znã bȉt dugopȑstičef, mȃm krãdeju.

prid. [ž. dugovȉčna] – 1. koji dugo živi, 2. koji dugo traje; dugovječan • V selȕ je sȅ mȁ dugovȉčnih ljũdi.

m. [jd. G duhã, mn. G dȗhof/dȗhi(h)] – 1. bestjelesno biće, duh, 2. sablast, priviđenje • Dȅcu su strȁšili z dȗhim.