m. [jd. G hȗla-hȕpa, mn. G hȗla-hȕpof] – igra okretanja obruča oko tijela • Mũtili smo se s hȗla-hȕpum kaj se obrȕč vȑti oko pȃsa.

s. [G hũlea] – čin huljenja, huljenje → hūlȉt • Hũlee Bȍga i svẽcof je grĩh.

m. [jd. G hȕligana, mn. G hȕliganof] – nasilnik, huligan • Ščȅra se je čȕdaj hȕliganof na igralȉšču svȁdilo.

nesvrš. [prez. jd. 1. hũlim, mn. 3. hũliju/hũlidu, imp. jd. 2. hũli, prid. rad. jd. m. hũli] – činiti grijeh nezahvalnosti, biti ohol prema višoj vrijednosti ili prema Bogu, huliti • Bȏk ih bȕ kaštȉgovat kaj hũliju nȃjnga.

[jd. G hȕlje, mn. G hũlj/hȕljih] – nečastan i nepošten čovjek; podlac, pokvarenjak • Od tȉh hũlj se makĩvaj, nȅ buju te nȉčem dobrȍmu pȍdučili.

uzv. – naredba konju da se pomakne, ustane • Hȕmi, Sȉvan!

m. [jd. G hȕncunta, mn. G hȕncutof] – onaj koji je prepreden, spreman na sitne prijevare i nestašluke, vragolan • Fȍrt nȉkaj smȉšnoga zmišljãva, prãvi je hȕncut.

ž. [jd. G huncuntarȉje, mn. G huncurtarȉj(ih)] – postupak huncuta; nestašluk → hȕncut • Tẽ jȅngove huncutarȉje nĩ mȍč vȅč dȕrat.

m. [jd. G hȕpsera, mn. G hȕpserof] – 1. umjetno oblikovana izbočina na prometnici radi smanjenja brzine vozila; “ležeći policajac”, uspornik, 2. izbočina na skijaškoj stazi • Po cȉsti su dītȉ hȕpseri tȁk da se polaglȉje vȍziju.

čest. – velika žurba • Sȅ poslȅ ne dȉlamo na vrȋme, a ȕnda dõjde hȕra-bȕra.

s. [G hȗrsaa] – pogoršavanje vremena → hȗrsat • Zi sȉh strãn je hȗrsae, bȕdite f hȉži, nãjte ĩt vȃn.

[prez. jd. 1. hȗrsam, mn. 3. hȗrsaju/hȗrsadu, prid. rad. jd. m. hȗrsa] – pogoršavati se (o vremenu) • Ȍblaki se hȗrsaju s Cẽrnika, zglẽda da bu nȅvrime.

nesvrš. [prez. jd. 1. hȕstim, mn. 3. hȕstiju/hȕstidu, prid. rad. jd. m. hȕsti] – 1. huškati, izazivati psa, 2. poticati na svađu • Cūckȁ hȕstiju nȃj me vgrȉzne.

nesvrš. [prez. jd. 1. hȕškam, mn. 3. hȕškaju/hȕškadu, prid. rad. jd. m. hȕška] – 1. podbadati riječima; nagovarati, 2. podcikivati → jūškȁt • Onĩ su me hȕškali i tȁk sam se potūkȍ.

prid. [ž. hūdȁ] – 1. ljut (o začinu, hrani), 2. oštar, strog, zao, srdit, ljut • Kȕsa je hūdȁ pak je prȉpeta na lȁnc. Unã je jednȁ hūdȁ bȁba! Hūdȁ je zīmȁ.

prij. – uz, pored, pri, kraj → vuz, zuz • Hȕz mene je hȉtro prȅbeža kȁk strĩla.

pril. – navečer, uvečer • Hvȇčer bum dȍša k tȅbi.

nesvrš. [prez. jd. 1. hvĩjam, mn. 3. hvĩjaju/hvĩjadu, prid. rad. jd. m. hvījȁ] – 1. izbjegavati neposredan odgovor, okolišati, 2. činiti kružne pokrete nekim dijelom tijela; izvijati se, 3. umatati u papir koji se na krajevima učvršćuje, 4. kovrčati (kosu) • Vȉtar pũše, a kȉte se na drĩvju hvĩjaju.

svrš. [prez. jd. 1. hvĩjem, mn. 3. hvĩjeju/hvĩjedu, prid. rad. jd. m. hvȉ, prid. trp. jd. m. hvĩt, ž. hvītȁ] – oviti (se), uviti, omotati → hvījȁt (se) • Nȃjprȋ dȃr hvĩjem h svĩkli papĩr, a ȕnda ga dãm. Dȃr za čȇr je lȋpo hvĩt š črlẽnimi pȃnkleni. Õf kȍček je hvĩt, a jã nȕcam rãvnoga za kolȉt pȁžulj.