s. [jd. G hsel(j)ẽa] – useljenje • Õf kȅdan ȉmamo hselẽe v nõvu hȉžu.

svrš. [prez. jd. 1. hsũkam/hsũčem, mn. 3. hsũkaju/hsũkadu/ hsũčeju/hsũčedu, prid. rad. jd. m. hsũka] – uvući se, smanjiti se, postati mršav • Sȁf se je hsũka.

svrš. [prez. jd. 1. htȁknem, mn. 3. htȁkneju/htȁknedu, prid. rad. jd. m. htaknȉ, prid. trp. jd. m. htȁken, ž. htȁkena] – 1. utaknuti, staviti između dijelova čega; umetnuti, 2. naknadno unijeti; dodati, ubaciti → ftaknȉt • Štȅker htȁknem h šȁlter i tȁk bum pȇglala. Rȕpček je htȁken h prȉžepič na rȅklecu.

svrš. [prez. jd. 1. htalȁžim, mn. 3. htalȁžiju/htalȁžidu, prid. rad. jd. m. htalȁži] – pružiti utjehu, ublažiti tugu, utješiti → potalȍžit • Pȍjemo kȗmu htalȁžit kaj su mu fkrȁli rãc i gȕsak.

nesvrš. [prez. jd. 1. htãpljam se, mn. 3. htãpljaju/htãpljadu se, prid. rad. jd. m. htāpljȁ] – gubiti život u vodi, daviti se, utapati se → ftāpljȁt • Sȁki dȃn h cȁjtungam prečȉtam kȁk se ljȗdi htãpljaju.

svrš. [prez. jd. 1. htepẽm, mn. 3. htepẽju/htepẽdu, prid. rad. jd. m. htȅpa] – izmlatiti mlijeko kako bi se napravio maslac • Htȅpla sam mlīkȍ, a ostȁ mi je pȕtar i stȇpka.

nesvrš. [prez. jd. 1. htȉpam, mn. 3. htȉpaju/htȉpadu, prid. rad. jd. m. htȉpa] – mlatiti mlijeko kako bi se napravio maslac • Dȅnem mlīkȍ h maslẽnku, pak ga htȉpam i tȁk dȉlam pȕtar.

s. [jd. G htilovl(j)ẽa] – rel. utjelovljenje • Bȏk se htilȍvi h čovȉka, tõ je bȋlo htilovljẽe.

nesvrš. [prez. jd. 1. hȍču/hȍčem, niječ. nẽču/nẽčem, mn. 3. hȍčeju/hȍčedu, niječ. nẽčeju/nẽčedu, prid. rad. jd. m. htȉ, ž. htȉla] – 1. htjeti, imati volju, pokazivati želju, biti željan; namjeravati, 2. biti suglasan s kim ili čim, slagati se, 3. izražavati molbu u formi pitanja → ftȉt, štȉt • Prīdnȉ su, hȍčeju sȅ dȉlat.

svrš. [prez. jd. 1. htopĩm (se), mn. 3. htopĩju/htopĩdu, prid. rad. jd. m. htȍpi] – utopiti (se) → ftopȉt (se) • Čȕ sam kȁk se je jȅn dȅčec ftȍpi h Sãvi.

m. [jd. G htopl(j)enīkȁ, mn. G htopl(j)enīkȍf] – onaj koji se utopio, utopljenik → ftopljenĩk • Htopljenīkȁ su zvlĩkli z vodẽ.

s. [G Hȕbertovoga] – toponim • Tȑsje pot Svȅtim Krīžȕm tȁk nazvãno po jednȍmu Krȁcu kaj se zvȁ Hȕbert i tȏ je užīvȁ, a imȁ je brȁta Dȍlfija.

m. [jd. G hubȅrtusa, mn. G hubȅrtusof] – vrsta toplog kaputa zelene boje, hubertus • Dȉda je imȁ tõploga zelẽnoga hubȅrtusa.

svrš. [prez. jd. 1. hũčem, mn. 3. hũčeju/hũčedu, prid. rad. jd. m. hūčȁ] – snažno šumjeti, šumjeti kao vodopad ili kao bujica • Potȏčak je zrāsȁ i fȇjst je hūčȁ.

svrš. [prez. jd. 1. hũčim, mn. 3. hũčiju/hũčidu, prid. rad. jd. m. hūčȉ] – snažno šumjeti, šumjeti kao vodopad ili kao bujica → hūčȁt • Kat fȇjst napȁda gȍdina, nȁš potȍk pȍčme hūčȉt.

pril. – ljutito, srdito, oštro, strogo, mrko • Kȁj me tȁk hȗdo gledĩš?

m. [jd. G hudȉča, mn. G hudȉčof] – 1. rel. mit. simbolično biće kao oličenje zla; đavao, 2. napasnik, pali anđeo, Sotona; vrag • Hudȉča nȋ trȋba zazīvȁt, ũn sȃm dõjde.

ž. [jd. G hudobẽ, mn. G hudõp/hudobĩ(h)] – zlo, vražja sila • Õf svȋt je pȕn sȁkojačkih hudõp, zasigũrno z vrȃgum tȃncaju.

prid. [ž. hȕava] – prehlađen, koji ima hunjavicu • Nȏs mi je kȁj črlẽni paradȃjs, sȁf je hȕaf.

ž. [jd. G hȕavice, mn. G hȕavic] – prehlada, hunjavica • Betȅžan sam i vrãčim se, ȉmam hȕavicu.

ž. [jd. G hūkȅ, mn. G hūkȉh] – 1. glasanje nekih noćnih ptica, huk, 2. zvuk koji proizvode velike mase vode tekućice u padu ili brzom protjecanju ili vjetar u snažnim naletima, 3. nerazgovijetni šum; huka • Z drȋva se čȕje hūkȁ, gȍr se sovȅ gnĩzdiju.

nesvrš. [prez. jd. 1. hũčem/hũkam, mn. 3. hũčeju/hũkaju/hũčedu/hũkadu, prid. rad. jd. m. hūkȁ] – dahom utopljavati, hukati • Zēbȅ me i hũčem si pãrklje da se zigrĩjem.

svrš. [prez. jd. 1. hũknem, mn. 3. hũkneju/hũknedu, imp. jd. 2. hūknȉ, prid. rad. jd. m. hūknȉ] – huknuti → hūkȁt • Mȍram hūknȉt f pȑste kad me jȃko za ĩh zẽbe.

ž. pl. t. [G hulahõpk(ih)] – ženske čarape i gaćice krojene kao cjelina • Kūpȉla sam si nõve hulahõpke.