prid. [ž. hrastȋnščanska] – koji se odnosi na Hrastinu → Hrastīnȁ • Hrastȋnčanski brȋgi su jȃko lĩpi.

prid. [ž. hrastȍva] – koji se odnosi na hrast, hrastov → hrãst • Mĩ ȉmamo hrastȍf mȅblin h komȏri.

m. [jd. G hrptȁ, mn. G hrptȏf/hrptȉ(h)] – leđa, hrptenica peradi • Spȅkli smo živȃčjih hrptȏf, tȏ sȉ rȁdi jĩmu.

s. [G hrbudõvja] – busenje stare trave • Tã grȕnt nȉgdo vȅč ne obdilãva, pak ga je zarãslo hrbudõvje.

m. [jd. G hčkȁ, mn. G hčkȍf] – 1. hrčak, vrsta glodavca 2. pren. onaj koji stalno stvara zalihe, koji je štedljiv, koji nakuplja i unosi u kuću materijalna dobra • Znãša i pribȉra si za zȋmu kak hčȁk.

nesvrš. [prez. jd. 1. hrčĩm, mn. 3. hrčĩju/hrčĩdu, prid. rad. jd. m. hčȁ] – 1. režati, ispuštati opor, otegnut, prijeteći glas (o psu i srodnim životinjama), 2. pren. bijesno, ljuto govoriti kroza zube, bijesno gunđati • Kȁt cūcȁk pȍčme hčȁt, vugnȉ se, bȕ te vgrȉzni.

s. [ž. hdaa] – glodanje → hdȁt • Kȁt dõjdu māčkȉ hdae mȉšof mȃm ftȉhne.

nesvrš. [prez. jd. 1. hdam, mn. 3. hdaju/hdadu, prid. rad. jd. m. hdȁ] – 1. gristi koru drveća (o životinjama), 2. jesti glođući • Cĩlu nȏč mȉši na nãjži hdaju kurȕzu.

ž. [G Hrȇbin] – toponim, ime sela, Hrebine • Pȍjem f Hrȇbine obĩti fȇrmane kȗme.

m. [jd. G Hrebȋnščana, mn. G Hrebȋnčanof] – stanovnik Hrebina • Jȅn Hrebȋnščan mi je bȉ prvodẽči na svȃrbi.

ž. [jd. G Hrebȋnščanke, mn. G Hrebȋnščankih] – stanovnica Hrebina → Hrebȋnščan • Hrebȋnščanke lȋpo popĩvaju.

m. [jd. G hrenȁ, mn. G hrenȏf] – hren, vrsta samonikle biljke jestiva korijena • Narȉba sam hrenȁ, bȕmo ga jȉli s kobãsami na Vuzȁm.

ž. [jd. G hȑge, mn. G hȑgi(h)] – 1. kvrga, zadebljanje na površini drveta, 2. tvrdo odebljanje na tijelu ili u organizmu; čvoruga, tvrdina • Na rūkȉ mi je zrãsla hȑga.

prid. [ž. hȑgava] – 1. kvrgav, 2. pren. težak, kompliciran, tvrdoglav (o karakteru) → hȑga • Vȉš da je hȑgaf, kȁk si nȉš ne mȍre zapȃmtit.

nesvrš. [prez. jd. 1. hrĩp(l)jem/hrĩpam, mn. 3. hrĩp(l)jeju/hrĩpaju/hrĩpl(j)edu/hrĩpadu, prid. rad. jd. m. hrīpȁ] – teško i šumno disati proizvodeći hrapav šum iz pluća, hripati • Decȁ su prehlaȅna i fȇjst hrĩpljeju.

ž. [jd. G hȑje, mn. G hȑji(h)] – 1. hrđa, oksid željeza, 2. vrsta biljne bolesti, 3. pren. muka, nevolja, bijeda, zlo • Mȏram zišmȉrglat sȕ hȑju z lȉse prȋ nȅk u pȍjem fȃrbat.

prid. [ž. hrjȁva] – 1. koji je od hrđe, 2. koji je boje hrđe • Oblĩko sam si hrjȁvu rȕbaču.

ž. [jd. G hrȃfčice, mn. G hrjȃfčic(ih)] – vrsta jabuke • Jȁbuka hrȃfčica mi je ovũ jȅsen fȇjst rodĩla.

ž. [jd. G hrȃfke, mn. G hrȃfki(h)] – vrsta jabuke, kanada • F trnācȕ ȉmamo posajȅnih hrȃfkih jȁbuk, onẽ dȕgo stojĩdu.

prid. [ž. hrȃva] – koji je zahvaćen hrđom, zahrđao, hrđav • Napȉkni sam se na hrȃvi čȃvo.

nesvrš. [prez. jd. 1. hrjȁvim, mn. 3. hrjȁviju/hrjȁvidu, prid. rad. jd. m. hrjȁvi] – prekrivati se hrđom; korodirati, hrđati • Žlȋbi su mi se zȁčeli hrjȁvit, mȏram ih mĩat.

m. [jd. G hȑka, mn. G hrkȏf] – posuda za vodu • Zi škȁfa je zagrȁbila pȕn hȓk vodẽ.

prid. [ž. hȑkena] – priglup, koji teško prihvaća argumente → hȑgaf • Mlãti bedarȉje, nãj ga poslȕšat, hȑkjen je.

nesvrš. [prez. jd. 1. hčem, mn. 3. hčeju/hčedu, prid. rad. jd. m. hkȁ] – disati u snu uz hrapav šum iz grla i nosa, hrkati • Cĩlu nȏč sam hkȁ, mojȁ bȁba nĩ mȍgla spȁt.