vezn. – i • I ȕnda smo jȉli i pȋli. Ȉ pȅs, ȉ cūcȁk.

pril. – iznad, povrh • Kūpȉli smo vȅč lopȃt i mȍtik, a ȉber smo dȍbili štīlȅ.

ž. pl. t. [G ȉberštȕnt/ȉberštundȏf] – prekovremeni sati rada • Posȁ nĩ bȉ na vrȋme gotȍf i mõrali smo jȍš ȉberštȕnde dȉlat.

ž. [G Ȉfke, Ȉfkice] – inačice ženskoga imena Ivana • Unã je Ȉfka.

nesvrš. [prez. jd. 1. ȉftam, mn. 3. ȉftaju/ȉftadu, imp. jd. 2. ȉftaj, prid. rad. ȉfta] – plakati, glasno jecati → ȉhtat • Na sprẽvodu su bȁbe ȉftale dok je pȍp dijãči.

pril. – ikad, bilo kad • Ȁk buš ȉgda ȉšla na mȏre, nãfči se plȁvat.

pril. – igdje, na bilo kojem mjestu; bilo gdje, ma gdje • Nȅ znam čȉ bi ȉgdi nȁša tȁk dȍbroga pesȁ.

ž. umanj. [jd. G ȉglice, mn. G ȉglic] – 1. broš, oveća ukrasna kopča, obla ili u obliku fibule, često s usađenim dragim kamenom, katkad zakopčava dio odjeće; ženski nakit koji se iglom pričvršćuje na odjeću 2. igla za šivanje → midẽnka, šȉvenka • Na krȁglin jȁklina dȅnem si svĩklu ȉglicu.

m. [jd. G igrāčȁ, mn. G igrāčȍf] – 1. igrač, onaj koji igra, onaj koji sudjeluje u igri, 2. sportaš, član momčadi u sportskim natjecanjima • Ũn je nȃjbȍlši Sȕklin igrãč.

s. [jd. G igralȉšča, mn. G igralȋšč] – 1. prostor uređen za sportsku igru, teren, 2. uređen prostor, ob. na otvorenome, namijenjen djeci za igranje, igralište → gombalȉšče • Na igralȉšču se decȁ mũtiju.

s. [jd. G igrãa] – sviranje → igrȁt • Vučĩ se igrȁt haramȕniku, pak sȁku nedȉlju hȍdi na igrãe.

nesvrš. [prez. jd. 1. ȉgram, mn. 3. ȉgraju/ȉgradu, prid. rad. jd. m. igrȁ] – 1. nastupati protiv druge momčadi, natjecati se, 2. proizvoditi tonove na glazbalu, svirati • Pȍjemo igrȁt nȍgomet h Čȅtre. Znã igrȁt na sȅ štrumȅnte.

nesvrš. [prez. jd. 1. ȉhtam, mn. 3. ȉhtaju/ȉhtadu, prid. rad. jd. m. ȉhta] – glasno plakati, jecati → ȉftat • Na sprẽvodu su bȁbe ȉhtale.

pril. – ionako, kako se god uzme, s koje god se strane pogleda, tako i tako • Nãj mi povȉdat o tõm čovȉku kad ga ijonȁk ne pȍznam.

prid. i pril. [ž. ĩkafska] – koji se odnosi na ikavicu i ikavce, kao ikavac, na način ikavaca • Mĩ se spomĩnamo na ĩkafski.

zamj. [G ȉčega, DL ȉčemu, I ȉčim] – išta • Za tã matõr mȍreš dobȉt ȉkaj ili nȉkaj.

pril. – ikako, iskazuje krajnju mogućnost ili jedinu mogućnost da se što izvrši, bilo kako • Čȉ ȉkak mȍreš, dõjdi jȕtri na obȉt.

prid. [ž. ȉkakva] – ikakav, kakav god, makar kakav, bilo kakav, kakav bilo, kakav bio, kakav bio da bio, ijedan, ikoji • Čȉ nãjdeš ȉkakvoga pesȁ na cȉsti, sȁmo ga dopȅlaj k ȅmu, ũn bu ti ga zȅ.

pril. – ikamo, bilo kamo, ma kamo, makar kamo • Mȏra bi ĩt i h Zȁpršič i h Sanȍbor, al nȅ znam jȅl bi ȉkam ȉša.

m. [jd. G ȉkafca, mn. G ȉkafcof] – onaj koji govori ikavicom, ikavac • Mĩ smo kȁjkafci ȉkafci.

ž. [jd. G ȉkavice, mn. G ȉkavic(ih)] – ikavština, ikavica • Lĩpo mȉsto, cȉsta, dicȁ, tȏ je mojȁ ȉkavica!

zamj. – ikoji, makar koji → ȉkakaf • Ȋkoji dan nĩs dobrẽ vȏle.

vezn. – 1. (rastavni) označuje izbor između dvoje ili između više mogućnosti, 2. označuje način da se drugačije kaže, drugim riječima, drugačije rečeno, iliti, 3. označuje približnost; oko, otprilike; ili • Ȉl si krĩf, ȉl nĩsi.

vezn. – pojač. drugačije rečeno, to jest, drugim riječima, ili • Mȍreš posȉjat čni ȉliti bĩli pȁžulj, sȁki je dȍbar.