ž. [jd. G pȕnice, mn. G pȕnic] – punica • Jȅngova pȕnica živĩ na Bȑdofcu.

m. [jd. G pȕnkta, mn. G pȕnktof] – točka, mjesto u prostoru ili sferi utjecaja, djelokrugu poslova koje ima posebnu važnost; punkt • Zȉbro je nȃjbȍlši pȕnkt di bu ȍtpro štacũn.

prid. [ž. punolȉtna] – koji je navršio zakonom propisani broj godina za stjecanje građanskih prava i izvršavanje građanskih dužnosti; punoljetan • Ne mȍre se ženȉt, jȍš nĩ punolȉtan.

ž. [jd. G punolȉtnosti, mn. G punolȉtnost] – punoljetnost → punolȉtan • Lȉtos jȍš nĩ bȉ h punolȉtnosti.

prid. [ž. pȗn-puncātȁ] – do kraja popunjen, prepun • Cĩak je pȗn-puncȃt slȋf.

ž. [jd. G pȕnte, mn. G pȕnti(h)] – 1. pov. pobuna puka oružjem protiv vlasti viših staleža, 2. otpor, protivljenje; buna • Prit čȕdaj lȋt kmȅti su zdȉgnili pȕntu, a velĩju kak je jȅn puntãrski glavãr bȉ z Bȑdofca.

m. [jd. G puntãra, mn. G puntãrof] – 1. pučki i seljački buntovnik u krajevima sjeverne Hrvatske u kojima su postojali kmetovsko-vlastelinski odnosi, 2. koji se stalno buni • Vȅliki je puntãr, nȉš mu nĩ prȁf.

nesvrš. [prez. jd. 1. pȗntam (se), mn. 3. pȗntaju/pȗntadu (se), prid. rad. jd. m. pȗnta (se)] – 1. buniti se, 2. a. podbunjivati, huškati, b. nagovarati • Nȉkaj se pȗntaju, nẽčeju ĩt h Zãgreb h škȏlu.

m. [G Pȕpičevoga brȋga] – toponim • Brȋk na Svẽtomu Krīžȕ kadȉ je žĩvi jȅn čovȉk kȁj su ga zvȃli Pȕpič, a velĩju da je zglẽda kȁk bȅba.

ž. [jd. G pȕre, mn. G pȗr/pȕri(h)] – ženka purana, purica • Za Sȅsvete smo pȅkli pȕru.

m. [jd. G purȃna, mn. G purȃnof] – mužjak velike peradi, puran • Ščȅra sam prȍda vȅlikoga purȃna.

m. [G Purȃnovoga gājȁ] – toponim • Purȃnof gȃj grȕnt na Svẽtomu Krīžȕ tẽri je dȍbi ȉme po famȉliji tẽroj je tȁk bȉ prĩšvarak.

m. [jd. G pȗreka, mn. G pȗrekof] – mlado purice, pure • Pȗreki se s pȕrum pȁseju na gmȁjni.

prid. [ž. purȋa] – 1. koji je od pure, 2. purȋja kȏža – naborana, nakostriješena koža • Nȉgda su decȁ, kat su ȉšla na ȉzlet, dobĩla jednȍ purȋe jȁjce za gȁblec. Tȁk sam se strȁši da mi se je mȃm po rukȁh vȉdla purȋa kȏža.

ž. [jd. G pȕse, mn. G pȗs/pȕsi(h)] – dodir usnama kao znak ljubavi, prijateljstva, nježnosti, pozdrava i sl.; poljubac → kȕšlec • Rȁt u ȉma i pošȉlja oj pȕse.

m. [jd. G pȕsrlena, mn. G pȕsrlenof] – slatkiš od bjelanjaka i šećera • Mĩšam bilãke zi cȕkorum i tȁk dȉlam pȕsrlene.

prid. [ž. pūstȁ] – 1. prazan, 2. neuhranjen, mršav; pust • Tȁk je pȗsto, sȅ zgledĩ kȁk da nĩma tȗ nȉkoga.

m. [jd. G pustiākȁ, mn. G pustiākȍf] – onaj koji voli samoću i vrlo povučen život; pustinjak • Z nȉkim se ne spomȉna, okȏlo tũše, živĩ kȁj pustiãk.

ž. [G Pustȉke] – toponim • Pustȉka je nȃjbȍl pūstȁ zemlȁ na Svẽtomu Krīžȕ.

svrš. [prez. jd. 1. pustĩm, mn. 3. pustĩju/pustĩdu, imp. 2. jd. pūstȉ, prid. rad. jd. m. pȕsti] – 1. prestati zadržavati silom, dati komu ili čemu slobodu, 2. dopustiti komu da radi što želi, 3. potjerati ili pustiti iz štale ili nastambe; pustiti • H jȗtro pustĩm rȁce na potȍk, nãj se kũpleju.

ž. [G Pustosȅline] – toponim • Pustosȅlina je vȅlika ledȉna čez tẽru pȅla cȉsta ot Ladūčȁ prik štrȅke h Drĩe.

m. [jd. G pūžȁ, mn. G pūžȍf] – mekušac koji najčešće ima spiralnu kućicu i puže; puž • Nabrãli smo lĩpe debẽle pūžȅ, nȍsimo ih h Dȕbovo prodȁt.

– dječja igra, brojalica • Puš-muš, pȕsti rȍge vȃn, da te ne prodãm, stãroj bȁbi za duhȃn.

ž. [G Pȕšče] – toponim • S Pȕšče je mõj dȉda.