ž. umanj. [jd. G svičĩčke, mn. G svičĩčki] – mala svijeća, svjećica → svīčȁ • Dȉla sam svičĩčku na ontãr.

ž. [G Svȉčnice] – blagdan (2. veljače); Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica • Na Svȉčnicu se nȍsiju svīčȅ na blȁgoslof.

m. [jd. G svȉdra, mn. G svȉdrof] – alat za bušenje rupa pri obradi materijala, svrdlo • Kȁk se svȉdar obrȁča, tȁk dȉlam lȕkice h drȋvu.

ž. [jd. G svȉe, mn. G svĩ] – 1. svinja, 2. pren. pogr. prljav, neuredan čovjek; karakterno nizak čovjek; ništarija • Sȁko lȉto shrãniju po dvȁjst svĩ.

m. [jd. G sviãka, mn. G sviãkof] – nastamba za svinje, svinjac • H sviãku pȉtamo dvȋ prasȉce.

ž. [jd. G sviarȉje, mn. G sviarȋj] – pogr. prljav, ružan, nepošten postupak • Sȁki čȁs naprȁvi nȉkakvu sviarȉju.

ž. [jd. G svȉetine, mn. G svȉetin] – svinjsko meso, svinjetina • Nedȉlja je pak za obȉt pečẽm svȉetinu.

prid. [ž. svĩska] – koji se odnosi na svinju, svinjski • Priprãvljam svĩski pȁprikaš.

s. [jd. G svĩskoga] – jelo za svinje, napoj • F kotlȕ kȕham svĩsko.

prid. [ž. svĩkla] – 1. svijetao, koji je ispunjen svjetlom, 2. uzoran • Ȉmam svĩkli ȁncuk za protulĩtje.

nesvrš. [prez. jd. 1. sviklĩm (se), mn. 3. sviklĩju/sviklĩdu (se), imp. jd. 2. svĩkli (se), prid. rad. jd. m. svĩkli (se)] – 1. isijavati svjetlost, 2. ljeskati se, 3. pren. blistati (od sreće, zadovoljstva i sl.); svijetliti • Prȅveč mi sȗnce sviklĩ h komȏru.

s. [jd. G svikla] – svjetlo → svȅklo • Vȕžgi svȉklo, nȉš ne vȉdim.

ž. [jd. G svīlȅ, mn. G svĩl] – 1. tanko vlakno dobiveno odmatanjem čahura dudova svilca ili umjetnim putem od celuloze i njezinih derivata, 2. meton. tkanina od takva vlakna, 3. pren. ono što nježnošću i sjajem podsjeća na svilu; svila • Nȉgda smo svīlȕ mȍgli vȉdit sȁmo pri fȇjst bogãtih gospĩ.

s. [jd. G svĩnčeta] – mlado prase, svinjče → svȉa • Sȉ su bĩli, a sȁmo jednȍ svĩnče je čno.

ž. pl. t. [G svȋsli] – bočni zid na tavanu • Cȉmermani priprãvljaju drȋvo za svȋsle na nãjži.

m. [jd. G svȋta, mn. G svȋtof] – 1. svijet, 2. civilizacija • Kȁm ȉde õf svȋt?

m. [jd. G svȉtra, mn. G svȉtrof] – pleteni pulover • V jȇsen nȍsim svȉtar.

nesvrš. [prez. jd. 1. svitĩm (se), mn. 3. svitĩju/svitĩdu (se), imp. jd. 2. svĩti (se), prid. rad. jd. m. svĩti (se)] – 1. isijavati svjetlost, 2. ljeskati se, 3. pren. blistati (od sreće, zadovoljstva i sl.); svijetliti → svĩklit • Zvĩzde i mȉsec svitĩju po nočĩ.

m. [jd. G svȋtaka, mn. G svȋtakof] – vrpca za vezenje gaća, svitnjak • Svȋtak na gȁčam zvẽžem da mi ne opȁdaju.

prid. [ž. svĩna] – koji je od svile, svileni → svīlȁ • Ovã svĩna bljũza mi se jȃko dopȁda.

zamj. [ž. svojȁ, s. svojȅ, G m., s. svojȅga/svẽga, ž. svojȅ] – povratno-posvojna zamjenica 1. svoj, 2. vlastiti, 3. poseban, nezavisan, originalan, 3. blizak, prisan, srodan, rodbina, opr. stran, tuđ, 4. (u pril. značenju) uz brojeve: otprilike, približno • Svẽga brȁta nĩmam rȁt.

ž. [jd. G svȏre, mn. G svȏrih] – dio seljačkih kola, greda na zaprežnim kolima koja povezuje prednji i stražnji dio • Na vȍzu ȉmam dũgu svȏru.

ž. [jd. G svžȉ, mn. G svžȉ(h)] – dio stabla koji raste iz debla, grana → kȉta • Obȉsi se z rukȁm na svž i ftȑgni u je.

ž. umanj. [jd. G svržĩčke, mn. G svržĩčki(h)] – mala grana, grančica → svž • Ftȑgni sam svržĩčku i dȉ si za škrlãk.