tȕht

m. [jd. G tȕhta, mn. G tȕhtof] – 1. količina vodene pare u zraku (što je zrak topliji, to više može primiti vodene pare), 2. velik udio vode u čemu; vlažnost, vlaga, 3. vrsta vrlo sitnih gljivica koje se u obliku tankog, mekog sloja skupljaju na čemu vlažnom, što trune, 4. (mn.) vrsta gljivica koje žive većinom na organskim podlogama; plijesan • F tȏj je komȍrici duhȁ po tȕhtu.

tũjac

m. [jd. G tũjca, mn. G tũjcof] – 1. stanovnik druge zemlje; tuđinac; osoba koja boravi na području zemlje čije državljanstvo ne posjeduje, 2. nepoznat čovjek, čovjek tuđ nekoj radnoj ili životnoj sredini; stranac • Zi sȉh strãn je k nȁm dȍšlo tũjcof.

tujĩna

ž. [jd. G tujĩne, mn. G tujĩn] – 1. tuđa, strana zemlja; inozemstvo, 2. tuđe mjesto u kojem nema svojih; tuđina • Nĩ lȁhko bȉt h tujīnȉ.

tȕka

ž. [jd. G tȕke, mn. G tȕki(h)] – vrtlog, vir, nemirno mjesto na vodi gdje se voda okreće u struji ili drugačije izazvanim vrtloženjem • Lȉtos se na Sāvȉ f tȕki ftȍpi jȅn čovȉk.

tȕknit

svrš. [prez. jd. 1. tȕknem, mn. 3. tȕkneju/tȕknedu, prid. rad. jd. m. tȕkni] – 1. izazvati u pojedincu ili u više ljudi kakvo drugačije raspoloženje, navesti na kakvu aktivnost, pobuditi volju; obodriti, osokoliti, 2. podjariti, čarnuti vatru da bolje gori, potaknuti, 3. napomenuti da se što ne zaboravi, obnoviti sjećanje, podsjetiti, natuknuti • Čȉ kȁj pozãbim, mȁlo mi tȕkneju i mȃm se zmȉslim.

tȕlik

prid. [ž. tȕlika] – 1. tolik, toliko velik, te veličine, takve veličine, 2. velik broj, mnoštvo ili količina; mnogi, mnogobrojni (ob. popraćeno gestom pokazivanja ili izravnom usporedbom s čim što se vidi ili je prije opisano), 3. koji se ističe, pada u oči veličinom, iznosom, količinom ili značajem • Tȕlik se svȋt zȉbra h nedȉlju na mȁši, tȏ jȍš nĩs vȉdi.

tȕliko

pril. – 1. toliko, u toj količini, mjeri, iznosu kao u nekom drugom slučaju s kojim se uspoređuje, 2. mnogo, u velikoj količini, broju; mnogo vremena, dugo (često naglašeno u rečenici ili tautološki toliko mnogo), 3. u prepričavanju umjesto ponavljanja količine ili broja • Tȕliko pũt se zmȉslim kȁk smo se mũtili.

tūlȉt

nesvrš. [prez. jd. 1. tũlim, mn. 3. tũliju/tũlidu, imp. jd. 2. tūlȉ, prid. rad. jd. m. tūlȉ] – 1. zavijati (sirena), otegnuto se glasati, 2. pogr. plakati, pjevati • Krȁve f štȁli tũliju, lȁčne su.

tũljak

m. [jd. G tūljkȁ, mn. G tūljkȍf] – 1. šupalj predmet u obliku šire cijevi, različite veličine, koji služi za različite svrhe i ob. se nečim puni (cijev u koju ulazi klip, cigaretni papir), 2. valjak petrolejske svjetiljke; cilindar, tub, 3. šiljast oblik holipne (hostije) iz koje se jede sladoled; tuljak • Tȋsto namãtam na tũljak, a pȍkle ga fȋlam, tȏ buju šȁmrõlice.

tȕmhȁjt

m. [jd. G tȕmhȁjta, mn. G tȕmhȁjtof] – onaj koji je glup; glupak, glupan • Tȕmhȁjta pošljȉ f štacũn po cȕkora, donȅso bu ti mȇlju.

Tȕmpičef gȃj

m. [G Tȕmpičevoga gȃja] – toponim • H Tȕmpičef gȃj na Vȗkovomu Selȕ hȍdiju brȁt kostȁe i vrgãe.

tȗmpla (tȗmplja)

ž. [jd. G tȗmpl(j)e, mn. G tȗmpl(j)ih] – plastična ili gumena nadogradnja na cipeli • Podrãpali su mi se đȏni na šȏlinim, trȋba dȉt nõve tȗmple.

tȗmplat (tȗmpljat)

nesvrš. [prez. jd. 1. tȗmpl(j)am, mn. 3. tȗmpl(j)aju/tȗmpl(j)adu, prid. rad. jd. m. tȗmpl(j)a] – stavljati potplat, đoniti • Nesẽm škȏre šȍštaru tȗmplat.

tūpȉt

nesvrš. [prez. jd. 1. tũpim, mn. 3. tũpiju/tũpidu, prid. rad. jd. m. tūpȉ] – 1. tupiti, činiti tupim, zatupljivati, 2. pren. smanjivati intenzitet nečega, činiti manje osjetljivim, slabijim, slabiti, 3. pren. dosađivati dugim pričanjem, suvišnim savjetima itd., 4. postajati tup • Nãj ga tũpit, tȏ si vȅč stȏpũt povȉda!

tũra

ž. [jd. G tũre, mn. G tũrih] – odvojeni dio, krug ili etapa u ostvarivanju čega u odnosu na druge slične dijelove (kakve radnje, putovanja, natjecanja, pića i sl.) • Dopeljȁli smo dvȋ tũre šȕdra i pīskȁ, dȉlamo štȁni stȃn.

tȕra (tȗran)

m. [jd. G tȕra, mn. G tȕrof] – 1. toranj, samostalna građevina (ili dio druge građevine), visoka i razmjerno uska, 2. uzdignuta platforma ili druga visoka konstrukcija različite namjene • Zȁšli smo na cirkvȇni tȕra i gledĩmo kjȃ do Sanȍbora. Vȑh tȕrna brdovãčke i prȁk dȕbofske cĩrkve su h jednõj ravnĩni.

turĩca

ž. [jd. G turĩce, mn. G turĩc] – čičak, turica, vrsta biljke čije se sjeme prima za odjeću • Zi štonfȏf pũčem jednȕ po jednȕ turĩcu.

Tȕrčin

m. [jd. G Tȕrčina, mn. G Tȕrčinof] – pripadnik turskog naroda, Turčin • Rȃjfaš kȁj Tȕrčin.

tũrski

prid. [ž. tũrska] – 1. turski, koji se odnosi na Turke i na Tursku, koji pripada Turcima i Turskoj, 2. pov. islamski, muslimanski • Kȁm se tȁk pȁščiš, pa nĩ tȕrska sȉla!

tūtȁk

m. [jd. G tūtkȁ, mn. G tūtkȍf] – ispupčenje na posudi za vodu na koje se pije • Težãki su s nȇžice na tūtȁk pȋli mȑzlu vodȉcu.

tutȅ (tutȅkar)

pril. – ovdje → Tutȅ sam dȉla mȅklu, a sȁt je nĩ.

tȗtor

m. [jd. G tȗtora, mn. G tȗtorof] – 1. tutor, onaj kojem je službeno povjerena briga o maloljetnim, nemoćnim i sl. osobama; skrbnik, 2. pren. onaj koji upravlja čijim postupcima ili ih određuje • Nĩ prãvi, ne mȍre sȁm žīvȉt pak se tȗtor skrbĩ za jȅnga.

tȕžibȁba

ž. [jd. G tȕžibȁbe, mn. G tȕžibȃp/tȕžibȁbi(h)] – pogr. onaj koji je sklon prijavljivati tuđe pogreške i propuste (nastavniku, nadređenom i sl.), tužibaba • Dȍst je tȕžibȃp kaj kȏmaj čȅkaju da nȉkoga tũžiju.

tūžȉt

nesvrš. [prez. jd. 1. tũžim (se), mn. 3. tũžiju/tũžidu (se), prid. rad. jd. m. tūžȉ (se)] – 1. tužiti, podnijeti tužbu protiv koga (sudu i sl.), 2. žaliti se; ne biti zadovoljan • Tūžȉ sam ih, kaj su mi zȇli komȃt grȕnta.