m. [jd. G vutoplenīkȁ; mn. G vutoplenīkȍf] – onaj koji se utopio; utopljenik → ftoplenĩk, htoplenĩk • Zi Sāvȅ su zvlĩkli vutoplenīkȁ.

ž. [jd. G vutoplenȉce, mn. G vutoplenȋc/vtoplenȉci(h)] – ona koja se utopila, utopljenica → ftoplenȉca, htoplenȉca • H Sȕkli su nȁšli vutoplenȉcu.

m. [jd. G Vuzmȁ, mn. G Vuzmȏf] – 1. blagdan koji se svetkuje kao dan Kristova uskrsnuća (slavi se 1. nedjelje poslije punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija), Uskrs, Vazam, 2. pren. vraćanje u život, ponovno oživljavanje, uzdizanje, preporod; uskrsnuće • Za Vuzȁm jĩmu blagoslȍvleno jȉlo; i nȃjvȅkši siromākȉ su ȉmali šȗnku.

m. [jd. G vȕzla, mn. G vȕzlof] – ono što se dobije ili što nastaje kad se konac, uže, žica i sl. vežu ili zamrse na jednom mjestu; čvor, uzao, uzica • Kat sam bȉ mãli, kȏmaj sam se nȁfči dȉlat vȕzle na šȏlinim.

nesvrš. [prez. jd. 1. vũzim (se), mn. 3. vũziju/vũzidu (se), prid. rad. vūzȉ (se)] – 1. postajati uži, od stiskanja u materijalu; sužavati se, 2. a. učiniti užim, b. smanjiti, uziti • Hlȁče mi po nogȁm hlapȕčeju, mõram ih vūzȉt.

prid. [ž. vuzmȅn(sk)a] – koji se odnosi na Uskrs; uskršnji, uskrsni • Na vuzmȅnski pȍndiljak se jȉlo ȕno kaj je ostȁlo, a f tȍrak vȅč nĩ bȋlo nȉš. Nȃjbȍlj nam je dĩšala vuzmȅnska šȗnka, sȁmo kaj na tȕliku dȅcu je bȋlo sȅga premȁlo.

m. [jd. G vužārȁ, mn. G vužārȍf] – onaj koji proizvodi užad, užar • Prȋ smo štrȉke ȉšli kupovȁt k vužãru, jȅn je bȉ h Sanȏboru.

svrš. [prez. jd. 1. vužȅgnem (se), mn. 2. vužȅgneju/vužȅgnedu (se), imp. jd. 2. vužȅgni, prid. rad. jd. m. vužȅgni (se), prid. trp. jd. m. vužegȅn, ž. vužegȅna] – 1. a. upaliti, zapaliti, potpaliti vatru; užgati, b. jako ugrijati, zagrijati; pripeći, 2. pokvariti se od stajanja i vrućine (o masnoćama); užegnuti se • Vũlje se vužȅgnilo, hȉti ga. Tã je mãšča vužegȅna, nĩ za jȉst vȅč.

svrš. [prez. jd. 1. vužgẽm, mn. 2. vužgẽju/vužgẽdu, imp. jd. 2. vūžgȉ, prid. rad. jd. m. vȕžga, ž. vužgãla, prid. trp. jd. m. vužgãn, ž. vužgānȁ] – 1. izazvati plamen, vatru; učiniti da što počne gorjeti; zažeći, 2. pren. a. izazvati jak osjećaj; oduševiti, pobuniti, b. unijeti razdor, 3. razg. meton. početi pušiti, upaliti cigaretu, 4. uključiti, upaliti svjetlo, radioaparat itd., 5. a. početi gorjeti, svijetliti, b. pren. oduševiti se čime, c. dići se, pobuniti se, zaratiti, d. upaliti se (o rani) zapaliti, užgati • Vužgȉ ogȁ, bȕmo se zigrȉli, zẽbe nas. Hȍdi vužgȁt ogȁ. Ostȁvi si vužgānȕ lȗč h kȕhi, ȍdi zgāsnȉ prȋ nek pȍjemo.

nevrš. [prez. jd. 1. vžȋgam, mn. 2. vžȋgaju/vžȋgadu, imp. jd. 2. vžȋgaj, prid. rad. jd. m. vžȋga] – 1. a. uništavati ognjem, vatrom, b. činiti da nešto gori, radi grijanja, kuhanja, svjetlosti i sl.; užigati, c. koristiti kao gorivo, kao rasvjetno sredstvo, 2. a. štetiti vrućinom, peći, žeći (obično o sunčanim zrakama), b. izazivati osjećaj vrućine, c. izazivati neugodan i oštar osjećaj okusa, 3. pren. izazivati osjećaje poleta, oduševljenja, raspaljivati, uzbuđivati; spaliti • Vžȋgam si cigarȅtlin, al mi fȃrcajk ne dȉla.

svrš. [prez. jd. 1. vžĩjem se, mn. 3. vžĩjeju/vžĩjedu se, imp. jd. 2. vžȋ, prid. rad. jd. m. vžȉ se] – 1. zadovoljiti se uživajući, nauživati se čega, 2. nagledati se • Žīvȉ je devedesȇt lȋt, sȅga dobrõga i zlõga se vžȉ.

nesvrš. [prez. jd. 1. vžĩvam, mn. 3. vžĩvaju/vžĩvadu se, imp. jd. 2. vžīvȁj, prid. rad. jd. m. vžīvȁ] – 1. a. osjećati zadovoljstvo, ugodu, udobnost, užitak, b. živjeti zadovoljno, bezbrižno, 2. koristiti se čime, imati pravo na što; uživati • Dvȁjst lȋt je vžīvȁ õf grȕnt i sȁt mu ga hȍčeju zẽt.