prid. i pril. [ž. vȗčja] – 1. koji je od, koji se odnosi na vuka ili na vukove, koji je kao u vuka, 2. pren. nemilosrdan, okrutan, strašan, 3. kao vuk, na vučji način, nemilosrdno, okrutno; vučji • Nȁš cūcȁk ȉma vȗčju nãraf.

svrš. [prez. jd. 1. vȕdrem, mn. 3. vȕdreju/vȕdredu, imp. jd. 2. vudrȉ, prid. trp. vudrȉ, prid. trp. jd. m. vȕdren, ž. vȕdrena] – 1. zadati udarac komu; lupiti, mlatnuti, udariti, 2. izvršiti oružani napad; napasti, 3. krenuti, poći, upraviti hod u nekom smjeru, 4. početi snažno padati; zasuti (o kiši i snijegu); navaliti velikom žestinom, 5. (uz glagol u infinitivu ili imperativu u zn. radnje u vremenu) dati se na što, navaliti, svim silama što početi raditi; udariti, 6. (prid. trp.) koji ima dara ili talenta za što, nadaren za što; obdaren • Zȅmi ščãp i vȕdri ga kȕliko gȍt mȍreš. Nȁš dȅčec je vȕdren za mȕžiku.

prid. [ž. vūfkȁ] – vlažan, mokar • Vūhkȁ se dȉtelina nȅ smi dāvȁt krȁvam, ot ẽ se napũhneju. Tȋsto je f krȕhu vȕhko, nĩ dȍst pečȅno.

m. [jd. G vȕgla, mn. G vȕglof] – a. prostor na križanju dviju ulica, ugao, b. dio nekog predmeta (najčešće građevine) u kojem se dodiruju dvije plohe, dva pročelja i prostor koji ga okružuje, gledano s vanjske strane • Bȁba držĩ trĩ vȕgle ot hȉže, a mȗš jednȍga.

svrš. [prez. jd. 1. vugȉbam se, mn. 3. vugȉbaju/vugȉbadu se, prid. trp. vugȉba se] –izbjegavati koga; uklanjati se • Nȃjrȁjši se vugȉbam če se dȏ svȁdi.

m. umanj. [jd. G vȕgleca, mn. G vȕglecof] – mali kut, kutić → vȕga • S pȅnzlinum fȃrbam vȕglece f gȁku.

m. pl. t. [G vūglȅda] – običaj prošnje djevojke, prosidba • Prȋ svȃrbe ȉšlo se pȕci h vūglȅde, da se bu vȉdlo kȕliko bu pinȇs, grȕnta i blȃga donȅsla f nõvu hȉžu.

m. [jd. G vȕglena, mn. G vȕglenof] – prirodno kruto gorivo nastalo na različitim dubinama Zemljine kore, pokriveno sedimentnim slojevima; ugljen • Nȅgda su s koȉ f trȕgi rezvãžali vȕglen po selȉm.

m. [jd. G vuglenārȁ, mn. G vuglenārȍf] – onaj koji proizvodi i prodaje drveni ugljen; ugljar, ugljenar • Nȅgda je h Zãgorju bȋlo čȕdaj vuglenãrof, ot ĩh smo kupovȁli drveãka.

s. [G Vuglẽšovoga] – toponim • Vuglẽševo je tȑsje na Harmȉčkomu brĩgu.

svrš. [prez. jd. 1. vȕgnem se, mn. 3. vȕgneju/vȕgnedu se, imp. jd. 2. vugnȉ, prid. rad. jd. m. vugnȉ, prid. trp. jd. m. vȕgen, ž. vȕgena] – izbjeći koga; ukloniti se, maknuti se • Vugnȉ se prȏč, cȗk dohãja.

m. [jd. G vȕgorka, mn. G vȕgorkof] – vrtno povrće iz porodice bundeva, pripravlja se na salatu svjež ili se kiseli; krastavac • Jĩmo čȕšpajs ot vȕgorkof.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȗham, mn. 3. vȗhaju/vȗhadu, imp. jd. 2. vȗhaj, prid. rad. jd. m. vȗha] – prepoznavati ili osjećati miris, mirisati • Cūckȉ, prȋ nȅk ȉdeju jȉst, vȗhaju jȉlo.

s. [jd. G vȗha, mn. N vũha, G vũh/vuhȏf/vũhi] – 1. a. anat. organ sluha, služi za percepciju zvuka i ravnoteže, uho, b. razg. vanjski dio uha, slušna školjka, 2. pren. sluh, 3. dio posude i sl. koji služi za hvatanje, kružni držak; dio u koji ulazi ruka ili prst; dio drvenih posuda za vodu, 4. dio sjekire, motike itd. u koji se uglavljuje držak, ušica • I plȍti ȉmaju vũha kaj poslȕšaju kȁj se spomȉnamo.

m. [jd. G vȕjče, mn. G vȕjčih] – majčin brat, ujak • Vȕjča nam je donȅso škrnȉclin cȕkora.

m. umanj. [jd. G vȗjčeka, mn. G vȗjčekof] – ujak od milja, ujko → vȕjča • Ȉmamo rȁdi nȁšega vȗjčeka.

ž. [jd. G vȗjne, mn. G vȗjni] – ujakova žena, ujna • Nȁša vȗjna lȋpo popĩva.

ž. umanj. [jd. G vȗjnice, mn. G vȗjnic] – ujna od milja, ujnica → vȗjna • Mojȁ je vȗjnica fȇjst prīdnȁ bȁbica.

svrš. [prez. jd. 1. vũjdem, mn. 3. vũjdeju/vũjdedu, imp. jd. 2. vūjdȉ, prid. rad. jd. m. vȕša] – 1. a. trčanjem, bježanjem, brzim hodom ili vožnjom umaknuti komu, izgubiti se iz vida, otići daleko od njega, b. prekinuti vezu s kim (tko je bio neugodan, izvodio nasilje, stvarao neprilike), 2. a. uspjeti umaknuti onome tko goni, b. ostaviti koga za sobom u trci, 3. naći utočište, snaći se na drugome mjestu i u drugoj djelatnosti; pobjeći • Mȉši vũjdeju v lȕke čȋm vȉdiju māčkȅ.

m. [jd. G vȗka, mn. G vȗkof] – sisavac mesožder iz porodice pasa, vuk • Cūcȁk zavĩja kȁk da je vȗk.

prid. [ž. vȗkova] – koji se odnosi na vuka, koji je od vuka, vukov • Pri jednȍmu lōfcȕ f hȉži sam vȉdi vȗkovu kȍžu.

m. [jd. G Vukosȅčana, mn. G Vukosȅčanof] – mještanin Vukova Sela → Vȗkovo Selȍ • Vukosȇčani ȉmaju lĩpa tȑsja.

ž. [jd. G Vukosȅčanke, mn. G Vukosȅčankih] – mještanka Vukova Sela • Vukosȇčanke su navȋk bȋle prīdnȅ.

prid. [ž. vukosȇska] – koji se odnosi na Vukovo Selo, koji je iz Vukovoga Sela, koji pripada Vukovomu Selu • Vukosȇski brȋgi su lĩpi.