ž. [jd. G vbȅ, mn. G vbȉh] – listopadno drvo ili grm s izduženim listovima iz istoimene porodice, vrba • H vrbīnȉ rãsteju vȑbe.

m. [jd. G vrbāncȁ, mn. G vrbāncȍf] – zarazna bolest upalne prirode, napada kožu i sluznice, potkožno tkivo, organe; crvenac, crveni vjetar, vrbanac • Živinȃr cipĩ svȋe kaj nȅ buju dȍbile vrbãnac.

ž. [G Vrbĩne] – toponim • Vrbĩne su ledȉne i trȃniki h Kljūčȕ pokle Gmȃjne i Škȃrpe prama Drĩu.

m. [G Vȑbofčaka pri štrȅki] – toponim • Vȑbofčak pri štrȅki su ledȉne h Klūčȕ prik štrȅke, tȁm di su dȅnes hȉže.

ž. [G Vȑbofčaka] – toponim • Vȑbofčak je brižȋčak h Šenkȏfcu na tẽromu su trnãci i tȑsja.

pridj[ž. vrbȍva] – koji je od vrbe, vrbin • Z vrbȍvum kȉtum su tũkli dȅcu.

pril. (čest.) – 1. dalje, više, 2. poslije, s vremenom, 3. tek, istom, 4. izriče da se nešto dogodilo prije nego što se očekivalo, 5. ističe gotovost zbivanja ili radnje, 6. u očekivanju da se što prije dogodi, u želji da se čekanje okonča, već • Bȕš vrȅ bijȅna kaj si zdrobĩla flȁšu.

svrš. [prez. jd. 1. vreknẽm/vrȅčem, mn. 3. vreknẽju/vreknẽdu/vrȅčeju/vrȅčedu, prid. rad. jd. m. vrȅka] – baciti urok, ureći • Nãj se prȅveč falȉt s tȑsjem, bȕš ga vrȅka pak ti ga bu tȕča potũkla.

svrš. [prez. jd. 1. vrẽdim (se), mn. 3. vrẽdiju/vrẽdidu (se), imp. jd. 2. vrēdȉ (se), prid. rad. jd. m. vrēdȉ (se), prid. trp. jd. m. vrȅjen, ž. vrȅjena] – 1. a. prilagoditi potrebi, dovesti u stanje da odgovara svrsi; namjestiti, b. dovesti u uredno stanje, dovesti u red; srediti, c. namiriti, izmiriti, isplatiti (račun, dug i sl.), 2. dotjerati svoju vanjštinu; urediti (se) • Kȁj si se tȁk vrēdȉ, kaj se buš ženȉ dȅnes? Sȅ je vrȅjeno, mȍreš ȉt dȉlat jȕtri.

pril. – u redu, ispravno • Sȅ bu tȏ vrẽdu, nȃj se nȉš sekȉrat!

s. [jd. G vretenȁ, mn. G vretēnȉh] – 1. drveni obao štapić, na krajevima šiljast, a u sredini deblji, na koji se pri predenju namota pređa, 2. a. ono što ima oblik vretena, b. ono što se okreće oko osi kao vreteno • Namãtam prẽju na vretenȍ.

[prez. jd. 1. vrĩm se, mn. 3. vrĩju/vrĩdu, imp. jd. 2. vrȋ, prid. rad. jd. m. vrȉ] – nekome se dodvoravati, ulizivati • Vrĩju im se kaj mȉsliju da buju kȁj zvlĩkli.

 m. [jd. G vrgãa, mn. G vrgãof] – cijenjena gljiva rupičavka, vrganj • H lozȉ sam nȁbra vȁlda kȉlu vrgãof, bȕmo ih naprȁvili z jȁjci.

svrš. [prez. jd. 1. vȑgnem se, mn. 3. vȑgneju/vȑgnedu se, prid. rad. jd. m. vȑgni se] – biti nalik na nekoga • F kȍga si se tĩ vȑgni kaj si tȁk pȁmetan?

m. [jd. G vrhȁ, mn. G vrhȏf] – 1. najviši dio brda; sljeme, 2. krajnji, tanji ili slobodniji kraj; vršak, šiljak, 3. ono što je gore, odozgo, gornji, prednji ili istaknut dio, viši dio, granica, 4. a. najviši položaj u hijerarhiji, rukovodeći ljudi, prvaci, b. ono što je najbolje; vrh • Na vrhȕ brȋga ȍbar Šenkȏfca, na Svẽtomu Krīžȕ, je cĩrkvica s tȗrnum.

ž. [jd. G vȑhe, mn. G vȑhi] – gornji masni sloj koji se hvata na mlijeku, koji se obire i priređuje za upotrebu, vrhnje • Na plȁc nesẽm tžȉt sȉr i vȑhu.

ž. [jd. G vrȉče, mn. G vrȋč] – 1. savitljiva i teretu prilagodljiva velika ambalaža od jute ili od platna, papira, plastike i sl., s otvorom samo s gornje strane, služi za čuvanje sipkog materijala (zrnja, brašna i sl.), vreća • Z mȅlina nesẽm vrȉču mȇlje.

prid. [ž. vrīdnȁ] – 1. koji vrijedi, koji ima vrijednost, dragocjen, 2. marljiv, radišan, 3. koji zaslužuje što, dostojan čega; vrijedan • Sȉ ga hȍčeju za težākȁ kȁt je vrīdȁn.

nesvrš. [prez. jd. 1. vrĩdim, mn. 3. vrĩdiju/vrĩdidu, prid. rad. jd. m. vrīdȉ] – 1. imati vrijednost koja se može izraziti cijenom; posjedovati neka općenito priznata svojstva ili zasluge, 2. biti na snazi, važiti (o propisima, zakonima), 3. (kao) smatrati se, biti smatran, važiti kao što, imati glas čega, 4. biti od koristi, isplatiti se, valjati; vrijediti • Jȅngovi bĩki vrĩdiju vȅlike pȉneze.

ž. [jd. G vrīdnȍsti, mn. G vrīdnȍsti] – a. svojstvo onoga što je vrijedno, što vrijedi u materijalnom, moralnom ili duhovnom smislu; vrednota, b. svojstvo robe da se može zamijeniti za drugu robu ili dati za novac, vrijednost • Tȃti su im zẽli sȅ vrīdnȍsti s hȉže.

s. [jd. G vrȉmena, mn. G vrȉmen(of)] – 1. vrijeme, 2. vremenski razmak, vrijeme potrebno za neku radnju, 3. (vremensko) trajanje, 4. razdoblje, epoha, 5. (ob. mn.) prilike, život, 6. meteor. stanje atmosfere nad nekim mjestom u nekom trenutku koje je određeno vrijednostima meteoroloških elemenata i vremenskih pojava • Kat bu lȉpše vrȋme pȍjemo kosȉt dȉtelinu.

m. [jd. G vrimenārȁ, mn. G vrimenārȍf] – instrument za mjerenje atmosferskog tlaka zraka; barometar • Vrimenãr kãže da bu jȕtri pȁdala gȍdina.

svrš. [prez. jd. 1. vnem, mn. 3. vneju/vnedu, imp. jd. 2. vnȉ, prid. rad. jd. m. vnȉ] – gurajući utjerati; ubaciti, utisnuti, ugurati • Zdȅbeli sam se, kȏmaj sam se vnȉ h tȗ rȕbaču.

nesvrš. [prez. jd. 1. vriščĩm, mn. 3. vriščĩju/vriščĩdu, prid. rad. jd. m. vrīščȁ] – vriskati, vrištati • Decȁ se na igralȉšču nagȁaju i vriščĩju.