ž. [jd. G vȏjske, mn. G vȏjski] – 1. ukupna oružana snaga jedne države ili političke organizacije, 2. rod vojske po namjeni za operacije na kopnu, na moru i u zraku, 3. vojnici, u zn. skupine → solodačȋja • Za drȕgoga rȁta je h Stãroj škȏli bȋla vȏjska pak nĩ bȋlo škȏle.

ž. [jd. G vȏle, mn. G vȏl(i)] – 1. sposobnost duha da se može odlučiti na što, 2. jako htijenje, čvrstina odluke, snaga duha, ustrajnost, upornost duha, 3. izražena odluka koja se ne mora izvršiti, 4. želja za čim; volja • Sȅ je tȏ Bõža vȏla.

m. [jd. G volȃna, mn. G volȃnof] – 1. upravljač automobila, volan, 2. nabrana traka od tanka materijala kao ukras na ženskoj odjeći, zastorima i sl. • Fȅrtun ȉmam obrũblen š čȕdaj volȃnof.

m. [jd. G vȍleka, mn. G vȍlekof] – kukac kornjaš crvene boje sa 7 točkica; božja ovčica, bubamara • Bõži vȍlek je črlẽni zi čnim pȉkicam.

prid. [ž. volȏfska] – koji je od vola, koji se odnosi na vola, volovski • Kȏmaj smo s volȏfskum zãpregum dovlĩkli domȏm vȏs.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȏrdam, mn. 3. vȏrdaju/vȏrdadu, imp. jd. 2. vȏrdaj, prid. rad. jd. m. vȏrda] – 1. lijevanjem ili sipanjem sastavljati ono što je različito, praviti smjesu, spajati u mješavinu, 2. kružnim pokretima činiti da se što izmijeni ili prožme čim drugim; miješati → vȏrdat, zvȏrdat • Vȏrdam žumākȅ zi cȕkorum za fȋlu.

m. [jd. G vȏza, mn. G vȏzof] – zaprežna kola (ob. natovarena) • Nȃjrȁjši smo se peljȁli na sfȏri od vȏza.

ž. [jd. G vȏže, mn. G vȏš/vȏži(h)] – posuda za tekućine, osobito za vino ili rakiju, obično drvena, uobručena; bačva • H penȉci vȏže stojĩju na gȁntoru, pȕne su mlãdoga vīnȁ.

svrš. [prez. jd. 1. vprẽm (se), mn. 3. vprẽju/vprẽdu (se), prid. rad. jd. m. vprȅ (se)] – 1. oslanjati (se), 2. odupirati (se) → hprĩt se • Vganȉ sam si nȍgu, pak se sȁt vpĩram z bȁtinum.

m. [jd. G vrāpcȁ, mn. G vrāpcȍf] – 1. zool. mala ptica siva perja iz porodice vrabaca, obično živi u naseljima i oko kuća, 2. (mn.) porodica ptica iz porodice vrapčarki; vrabac • Tȏ i vrāpcȉ na kȉti znȃju, a ti velĩš da nĩsi čȗ.

s. umanj. [jd. G vrãca, mn. G vrãci(h)] – mala vrata, vratašca → vrãta • Zaprȉ vrãca na kȏčaku.

nesvrš. [prez. jd. 1. vrãčim (se), mn. 3. vrãčiju/vrãčidu (se), prid. rad. jd. m. vrãči (se)] – 1. njegom i lijekom otklanjati bolest, činiti da tko ozdravi, 2. biti na liječenju, primati medicinsku njegu, uzimati lijekove; liječiti (se) • H špitȁlu se vrãčiju, zbetȅžali su ot sȕšice.

s. [G vrãčtva/vrãčštva/vrãštva] – 1. sredstvo kojim se suzbija bolest; medikament, lijek, 2. pren. ono što pomaže u neugodnoj, nepoželjnoj situaciji itd. • Jȕtri pȍjem h patȉku po vrãčtvo.

prid. [ž. vrȁgomȅntna] – koji je sklon vragolijama, koji je sklon šalama i dosjetkama, koji je hitromislen i dovitljiv; vragolast • Nasajȅn je na hȅce, sȁf je vrȁgomȅntan.

m. [jd. G vrȃga, mn. G vrȃgof] – 1. rel. mit. simbolično biće kao oličenje zla; đavao, napasnik, pali anđeo, Sotona, 2. zast. neprijatelj, 3. razg. nestašno, nemirno dijete, nemirna osoba; vragolan, vrag • Nĩ vrȃk tȁk čni kak zgledĩ.

nesvrš. [prez. jd. 1. vrãmim, mn. 3. vrãmiju/vrãmidu, imp. jd. 2. vrāmȉ, prid. rad. jd. m. vrāmȉ, prid. trp. jd. m. vrãmlen, ž. vrãmlena] – uokviriti, uramiti (sliku) • Nesẽm h Zȁpršiče vrāmȉt slȉku s fȇrme. Lĩpi je tã kĩpec sȁt kat je vrãmlen.

ž. [jd. G vrȁne, mn. G vrȁni(h)] – ptica iz istoimene porodice, vrana • Vrȁne su ti mȍzak sklȕvale, pak si nevȕman.

s. [G Vranicȃnovoga] – toponim • Vranicȃnovo je vȅliki grȕnt na Svȇtomu Krīžȕ grofȏf Vranicȃnovih. Imãe h Gȏrem Ladūčȕ, vȅliki dvõr, lozȁ i vȑt h tẽromu je dȅnes Dečȉi dȏm. Vranicȃnovi su bȋli grofȉ, pak su imȁli čȕdaj grȕnta.

m. [G Vrȁpčevoga brȋga] – toponim • Brȋk h Šenkȏfcu ȍbar škȏle. Brȋk na Vȗkovomu Selȕ s tẽroga se gledĩ na stãru Sȕklu.

m. [jd. G vrȃta, mn. G vrȃtof] – 1. anat. dio tijela čovjeka ili životinje koji spaja glavu s trupom, 2. dio nekog predmeta koji spaja njegova dva dijela, 3. suženi ili tanji dio nekog predmeta (violine i sl. glazbala); vrat • Oglãbam vrȃt ot kȍkoši kaj je kȕhan h jūhȉ.

s. pl. t. [G vrãtih] – 1. otvor u zidu, na ogradi i sl. kroz koji se izlazi ili ulazi, vrata, 2. prolaz između strmih stijena u planinskom kraju, na rijeci, na moru, 3. sport. dio prostora omeđen vratnicama i gredom; gol • Zaprȉ vrãta, ȉde zĩma nȕtra.

s. pl. t. umanj. [G vrãtic] – mala vrata, vratašca • Naprȁvi sam nõva vrãtica na kȏčaku, pȁjceki su potȑli stãra.

ž. [jd. G vratȉne, mn. G vratȋn] – meso s vrata životinje (krave, svinje itd.), vratina • Skȕhala bum sũhe vratȉne, bȕmo imȁli za Vuzȁm, skȕp zi šȗnkum.

prid. [ž. vrãž(j)a] – 1. koji se odnosi na vraga, 2. vragolast, nestašan, nemiran, 3. a. nijedan, nikakav (u dijaloškoj situaciji na riječi sugovornika), b. ono što je dosadilo, s čim se muči; vražji • Sȁf je vrãži, zi sȉmi mãščami je premȁzan.