m. [jd. G vrȋtaka, mn. G vrȋtakof] – udarac nogom u stražnjicu • Dȁ sam mu vrȋtak i stȉro ga domȏm.

svrš. [prez. jd. 1. vrȉtnem, mn. 3. vrȉtneju/vrȉtnedu; prid. rad. jd. m. vrȉtni] – snažno udariti nogom, ritnuti • Krȁva me vrȉtnila, nogȁ mi je sȁ poplãvila.

svrš. [prez. jd. 1. vnem (se), mn. 3. vneju/vnedu (se), imp. jd. 2. vnȉ, prid. rad. jd. m. vnȉ (se)] – 1. dati natrag ono što je uzeto, oteto, posuđeno, dobiveno, 2. dobiti, steći, povratiti ono što je netko imao, što je bilo izgubljeno, 3. učiniti da tko pođe natrag na mjesto odakle je došao, 4. uzvratiti komu što, 5. a. doći natrag, doći onamo odakle je netko pošao, b. ponovno se početi baviti nečim nakon prekida; vratiti (se) • Posȕjeno se mõra vnȉt.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȑpam, mn. 3. vȑpaju/vȑpadu, prid. rad. jd. m. vpȁ] – 1. a. savijajući, previjajući što usko i dugačko (niti, grančice, pruće, trake i sl.) sastavljati u jednu cjelinu, b. rukom, pomoću igle, kukice ili strojem sastavljati po pravilima vunu, konac i sl. i tako praviti odjevne ili ukrasne predmete, c. pren. spremati, udešavati, smišljati što (obično tajno) da se komu nanese šteta; spletkariti; plesti • Z bĩle vȕne vpam ditȅtu štȕnfe.

ž. [jd. G vršȋlnice, mn. G vršȋlnic] – prostorija ili natkrivani prostor na imanju u kojem se vršilo žito, vršilnica • H Nõvim Dvõrim je vȅlika vršȋlnica, tȁm su mlātȉli žȉto zi cĩloga vlastelĩnstva.

m. [jd. G vršãka, mn. G vršãkof] – onaj koji je iste dobi s kim drugim, koji je rođen iste godine ili približno tome (u dječjoj dobi kao mjera uzimlje se i mjesec); vršnjak • Dȅnes sam zistȁ svȍjega vršãka.

ž. [jd. G vršakȉe, mn. G vršakȉih)] – vršnjakinja → vršãk • Unȅ dvȋ su vršjakȉe.

m. [jd. G vȑta, mn. G vȑtof] – 1. zemljište, obično u blizini kuće i ograđeno, u kojem rastu trava, ukrasne i jestive biljke i sl., 2. zelena površina u gradu za ukras i rekreaciju; park; vrt • Zištȉha sam dvȋ gredȉce h vȑtu, bȕmo sȉjali šalȃtu.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȑtam, mn. 3. vȑtaju/vȑtadu, prid. rad. jd. m. vȑta] – 1. razg. bušiti svrdlom, vaditi bušilicom, 2. razg. gnjaviti koga savjetima, prigovorima ili molbama; bušiti • Vȑtaju lȕke za stūpȅ.

m. umanj. [jd. G vȓteka, mn. G vȓtekof] – mali vrt, vrtić • Zȃt hȉže ȉmam mãli vȓtek, tȅk tulȉko da nȉkaj rãste.

s. [jd. G vrtȉla, mn. G vrtȉlof] – ručka na bunaru kojom se okretalo vitlo pomoću kojega se vadila voda • Vrtȉlo ga je tȁk vdrãpilo po glãvi kaj je vȉdi sȅ zvĩzde.

nesvrš. [prez. jd. 1. vrtĩm (se), mn. 3. vrtĩju/vrtĩdu (se), prid. rad. jd. m. vrtȉ (se)] – 1. dovoditi što u kružno gibanje, kretanje; okretati, 2. micati dijelom tijela oko osi, 3. a. okretati se oko osi ili oko jedne točke, b. nemirno se okretati, vrpoljiti se, c. pren. vraćati se na isti predmet • Vrtĩju se okȏli mȅne kak māčkȉ okȏli vrũče kȁše.

m. [jd. G vȑtlara, mn. G vȑtlarof] – onaj koji obrađuje vrt, koji se bavi vrtlarstvom; vrtlar • Ũn je bȉ vȑtlar pri Vranicȃnim h dvõru.

nesvrš. [prez. jd. 1. vrtlãrim, mn. 3. vrtlãriju/vrtlãridu, imp. jd. 2. vrtlārȉ, prid. rad. jd. m. vrtlārȉ] – 1. raditi u vrtu, 2. baviti se vrtlarstvom; vrtlariti • Nȉkaj mȁlo vrtlãrim, ftȉ bi imȁt svojȅga paradȃjza i mlãdoga lȕka.

prid. [ž. vrūčȁ] – koji ima visoku temperaturu, jako zagrijan, vreo, vruć • Želȉzo se kũje kat je vrūčȅ, velĩju ljȗdi.

ž. [jd. G vručīnȅ, mn. G vručȋn] – 1. visoka temperatura, visoka toplina zraka u atmosferi ili u prostoriji, vrućina, 2. stanje organizma povišene tjelesne temperature, vrućica • Ȉmaš vručīnȕ, ne mȍreš nȉkam ĩt.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȑl(j)am, mn. 3. vȑvl(j)aju/vȑvl(j)adu, prid. rad. jd. m. vrvl(j)ȁ] – 1. ispuniti prostor u velikom broju uz komešanje i kretanje, tiskati se (o ljudima i životinjama), 2. dolaziti bez zadržavanja, ravnomjerno nadirati, provaljivati 3. obilovati (čim); vrvjeti • Čȓvi vȑvljadu h zȅmli.

m. [jd. G vȑzla, mn. G vȑzlof] – otvor među grmljem • Čȅz vȑza su se zȃjci prevlĩkli i pojȉli korẽe.

svrš. [prez. jd. 1. vubȉjem (se), mn. 3. vubȉjeju/vubȉjedu (se), imp. jd. 2. vubȋ (se), prid. rad. jd. m. vubȉ (se)] – 1. nasilno oduzeti komu život, lišiti života; umoriti, usmrtiti, 2. a. štetnim djelovanjem uništiti; upropastiti, utući (o mrazu, gradu i sl.), b. dovesti do propasti; uništiti, razoriti, c. izmučiti, izmoriti, iznuriti, premoriti, satrti (snagu, zdravlje), d. baciti u očaj, dovesti u teško (duševno) stanje; ojaditi, pogoditi, poraziti, 3. a. počiniti samoubojstvo, b. razg. izmoriti se, ubiti se → hbȉt (se) • Vubȉ sam se ot tȕlikoga poslȁ.

ž. [jd. G vucibȁtine, mn. G vucibȁtin] – pogr. nevaljalac, skitnica, hulja, nitkov → cȕnderman, fȕda, klātȅš, lȁndravac, lȕftrȃjzar, lȕftigȗs, potepēnȁc, potepũh, rȃjzer, trȃjbar, vagabȕnt • Sȉ su mu sȋni na mȉstu, sȁmo õf je vucibȁtina.

nesvrš. [prez. jd. 1. vučĩm (se), mn. 3. vučĩju/vučĩdu (se), imp. jd. 2. vūčȉ (se), prid. rad. vȕči (se), prid. trp. jd. m. vučȅn, ž. vučȅna] – 1. a. nastojati da se što upamti, razumije; stjecati znanje ili vještinu, b. pohađati školu, biti na kakvom zanatu, 2. a. predavati drugome znanje, vještinu; poučavati, b. savjetovati, nagovarati, 3. uspostaviti kakvu ideju ili teoriju; naučavati; učiti (se) • Mȃceki se odmȃla vučĩju kȁk lovȉt mȉše. Ziškȏlo se za fiškālȁ i jȃko je vučȅn.

m. [jd. G vučȉtela, mn. G vučȉtelof] – 1. onaj koji predaje u razrednoj nastavi ili dnevnom boravku u prva 4 razreda osnovne škole, 2. razg. a. onaj koji poučava druge u nekoj vrsti znanja ili vještine, b. onaj od kojeg se uči, kojemu se duguje znanje; učitelj • Nȁš se vučȉtel rȁt ž đãki mũti.

ž. [jd. G vučitȅlice/vučitẽlke, mn. G vučitȅlic/vučitẽlki(h)] – učiteljica → vučȉtel • Vučitẽlke su nas peljȁle s cȕgum glẽdit grȃt.

m. [jd. G vučākȁ, mn. G vučākȍf] – 1. a. mjesto na kojem borave vukovi, b. vučji brlog, 2. pas koji izgledom podsjeća na vuka ili ima vučje krvi, 3. razg. njemački ovčar • Imȁli smo lĩpoga, vȅlikoga vučākȁ pak nam ga je ȁto zgȁzi.