svrš. [prez. jd. 1. vlĩnim se, mn. 3. vlĩniju/vlĩnidu se, prid. rad. jd. m. vlīnȉ se] – postati lijen, ulijeniti se • Vlīnȉ se, sȁmo sidĩ, a prȋ je fȍrt nȉkaj dȉla.

svrš. [prez. jd. 1. vlĩjem, mn. 3. vlĩjeju/vlĩjedu, prid. rad. jd. m. vlȉ] – učiniti da tekućina iz jedne posude prijeđe u drugu, uliti • F kȍpau je svȉam vlȉ nãpoj.

nesvrš. [prez. jd. 1. vlĩvam, mn. 3. vlĩvaju/vlĩvadu, prid. rad. jd. m. vlīvȁ] – 1. činiti da tekućina iz jedne posude prijeđe u drugu, 2. biti pritok, svojom vodom povećati ili povećavati količinu druge vode tekućice ili stajaćice; ulijevati • Nãj mi tȕliko vlīvȁt f kȕpicu, ne mȍrem sȅ popȉt.

svrš. [prez. jd. 1. vlovĩm, mn. 3. vlovĩju/vlovĩdu, prid. rad. jd. m. vlȍvi] – 1. uhvatiti ili ubiti u lovu (divljač); upecati (ribu), 2. pren. vještinom steći, dobiti, 3. a. trčeći stići, b. uspjeti čuti ili vidjeti 4. a. upasti u zamku, b. pren. upasti u proturječje; uloviti → flovȉt, hlovȉt • Lōfcȉ su vlȍvili pȇt zȃjcof h Vrbĩni.

s. [G vmĩraa] – gašenje životnih funkcija živih organizama, umiranje → hmīrȁt, vmīrȁt • Prȋ je bȋlo čȕdaj vmĩraa od sȕšice, kaj nĩ bȋlo vrãštva.

nesvrš. [prez. jd. 1. vmĩram, mn. 3. vmĩraju/vmĩradu, prid. rad. jd. m. vmīrȁ] – gubiti znakove života, umirati → hmīrȁt • Po svītȕ decȁ vmĩraju od glȃdi, nĩmaju kȁj jȉst.

nesvrš. [prez. jd. 1. vmirĩvam, mn. 3. vmirĩvaju/vmirĩvadu, prid. rad. jd. m. vmirīvȁ] – 1. a. učiniti da tko prestane biti nemiran, da prekine buku, nered itd.; smiriti, b. otkloniti uzrok uznemirenosti, unijeti spokojstvo, 2. a. vratiti svoj mir; smiriti se, b. prestati biti nemiran, prekinuti; umirivati → hmirȋvat • Fȍrt se svȁdiju i tũčeju i trȋba ih vmirȋvat.

svrš. [prez. jd. 1. vmȉjem (se), mn. 3. vmȉjeju/vmȉjedu (se), imp. jd. 2. vmȋ (se), prid. rad. jd. m. vmȉ (se), prid. trp. jd. m. vmĩt, ž. vmītȁ] – vodom oprati lice ili ruke, umiti (se) → hmȉt • Vmȉla sam se z mȑzlum vodũm. Gledĩm u kȁk je vmītȁ, nĩ zamȁzana.

s. [G vmĩvaa] – umivanje → hmĩvat (se) • Sȁko jȕtro je vmĩvae i rȉhtae prȋ nek nȉkam pȍjemo.

nesvrš. [prez. jd. 1. vmĩvam (se), mn. 3. vmĩvaju/vmĩvadu (se), imp. jd. 2. vmĩvaj, prid. rad. jd. m. vmīvȁ (se)] – umivati (se) → hmīvȁt • Māčkȉ se s cȁpam vmĩvaju.

svrš. [prez. jd. 1. vmȍtam, mn. 3. vmȍtaju/vmȍtadu, prid. rad. jd. m. vmotȁ] – ob•viti, zaviti sa svih strana, umotati • Dȃre vmȍtaju f šãre papīrȅ i zvẽžeju mȁšline.

svrš. [prez. jd. 1. vmrẽm, mn. 3. vmrẽju/vmrẽdu, prid. rad. jd. m. vmȑ] – umrijeti → hmrĩt • Nȋkoji ljȗdi po svītȕ su vmȑli od glȃdi.

svrš. [prez. jd. 1. vmũknem, mn. 3. vmũkneju/vmũknedu, imp. jd. 2. vmūknȉ, prid. rad. jd. m. vmūknȉ] – prestati govoriti, zašutjeti, zanijemiti, umuknuti → hmūknȉt, zamūknȉt • Dȅ vmūknȉ vȅč jempũt, povĩdaš cĩli dȃn jednȍ te ȉsto!

m. [jd. G volȁ, mn. G volȏf] – 1. uškopljen mužjak goveda, 2. pren. pogr. glup i nedokaziv čovjek trome pameti; vol • Pȕca je f zãmuš dopeljȁla pȃr volȏf.

ž. [jd. G vodẽ, mn. G võt/vodȉh] – 1. voda, 2. (mn.) a. prirodne vodene mase jezera, rijeka itd., b. vodena prostranstva, 3. razg. široko značenje za neke tekućine koje se skupljaju u organizmu čovjeka, životinje ili biljke, 4. veći tok slatke vode koji teče koritom na površini Zemlje i ulijeva se u drugu rijeku, more ili jezero, rijeka; voda; 6. kisẽla vodȁ – mineralna voda • Mȍre ga se prepeljȁt žẽdnoga prȉk vodẽ. Tȁk me črtȉju da bi me ftȍpili v žlȉci vodẽ.

prid. [ž. vodȅna] – 1. neodr. a. koji je pun vode, koji sadrži mnogo vode; previše rijedak, vodenast, b. pren. pogr. koji je kao voda bezbojan; bezizražajan, bez snage argumenata, besadržajan, prazan, neuvjerljiv, 2. odr. a. koji se odnosi na vodu, b. u složenim nazivima i terminima • Ȕno mlĩko kaj sam kūpȉ ščȅra h štacũnu je nȉkak vodȅno.

ž. umanj. [jd. G vodȉce, mn. G vodĩc] – 1. umanj. od voda, 2. razg. pogr. ono što je slabo i tanko, vodeno (vino, mlijeko, kava i sl.); vodica • Skȕhala mi je vodȉcu, a ne kāvȕ, špȃra tũ kāvȕ kȁk da je zlȃto.

s. [G Vogrãa] – toponim • Vogrãe je grȕnt h Ladūčȕ tȁk nazvãn kaj si je famȉlija tẽra ga je imȁla sȅga ogradĩla, kaj su fȕrt bȋli strāhȕ kȁj bu im nȉgdo nȉkaj fkȑa.

uzv. – naredba kravi da stane • Vȍha-vȏ, dopeljȁli smo se!

s. pl. t. [G vojĩc] – dio seljačkih kola, rudo s lancem • Dȅni na vȏs voĩce, ȉdemo orȁt.

s. pl. t. [G vȍjki] – kožnate trake za upravljanje konjima → vojĩce • Koȉ ȉdeju tȁm kam jã pocȕknem vȍjke.

ž. [G Vȍjkovičke] – toponim • Vȍjkovička je grȕnt h Ladūčȕ tȁk nazvãn po famȉliji Vȍjkovič.

prid. i pril. [ž. vȍjnička] – 1. koji je svojstven, koji se odnosi na vojsku i na vojnike; vojački, 2. na vojnički način, na način vojske • Vȍjničke škȍre su tẽške i tde. Ũn dȅcu šȋmfa po vȍjnički.

m. [jd. G vojnīkȁ, mn. G vojnīkȍf] – 1. onaj koji služi u vojsci, koji vrši vojničku službu bez obzira na čin, 2. običan vojnik bez čina, vojnik → soldãt • Stãri dȉda fȕrt povĩda kȁk je bȋlo kat je ũn bȉ vojnĩk.