m. [jd. G šlȗsa, mn. G šlȗsof] – 1. posljednja točka, crta ili trenutak kad što završava i preko čega se ne nastavlja; kraj, dovršetak, konac, 2. najuži dio trupa čovjeka između bedara i grudi; struk • Sȅ sam ti povȉdo i šlȗs!

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. šlusȋram, mn. 3. šlusȋraju/šlusȋradu, imp. jd. 2. šlusȋraj, prid. rad. jd. m. šlusȋra, prid. trp. jd. m. šlusȋran, ž. šlusȋrana] – proizvesti kratki spoj • Kad žȁrulje šlusȋraju, nĩmamo strũje, ȕnda smo f kmĩci.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmȁjhlam se, mn. 3. šmȁjhlaju/šmȁjhladu se, prid. rad. jd. m. šmajhlȁ se] – 1. izmjenjivati nježnosti (poljupce, zagrljaje), maziti se, 2. pren. nastojati da se postane prisan s kim pravljenjem usluga, dodvoravanjem i sl. • Morzȉt bi nȉkaj ftȉli pak mi se zãto šmȁjhlaju.

m. [jd. G šmȁjsera, mn. G šmȁjserof] – 1. model automatskog ručnog oružja u Drugom svjetskom ratu, 2. zast. automatsko oružje; automat • Dȉda fȕrt povĩda kȁk je h rȁtu vȉdi kak je jȅn soldȃt zȅ šmȁjser i pȍčeu strĩljat po ȉm.

m. [jd. G šmȃr(le)na, mn. G šmȃr(le)nof] – 1. slastica od drobljenih palačinki sa šećerom ili džemom, 2. jelo od jaja, kajgana, omlet • Za frȍštikalj dȍst pũt jĩmo šmȃrlena.

m. [jd. G šmȅka, mn. G šmȅkof] – 1. okus, jedno od pet osjetila (uz opip, vid, sluh, njuh), 2. osjećaj koji jelo izaziva u ustima (sladak, gorak, slan, ljut itd.); • Tõ jȉlo nȋma nȉkakvoga šmȅka.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmȅkam, mn. 3. šmȅkaju/šmȅkadu, prid. rad. jd. m. šmȅka] – 1. prijati, goditi, 2. odgovarati ukusu • Obȉt mi je dȅnes bȁš šmȅka.

m. [jd. G šmȇra, mn. G šmȇrof] – mazivo za ležajeve osovina vučnih kola, kolomaz • Kotãči cvĩliju, ȉdem dȉt šmȇr.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmȇram, mn. 3. šmȇraju/šmȇradu, imp. jd. 2. šmȇraj, prid. rad. jd. m. šmȇra] – stavljati potrebnu masnoću da se izbjegne zagrijavanje i habanje, podmazivati (ob. kolomazom) • Pȍjem šmȇrat vȏs, kaj nȅ bu cvĩli kȁt se pȅlamo. Kadȏ šmȇra, tã i pȅla.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmȉrglam, mn. 3. šmȉrglaju/šmȉrgladu, imp. jd. 2. šmȉrglaj, prid. rad. jd. m. šmirglȁ] – 1. brusiti staklenim papirom, glačati površinu čega brusnim papirom, 2. grditi koga, pozivati na red, držati mu prodike, koriti; mariti, obazirati se • Šmȉrglam rȋnke na špȍrotu, pohrjȁvile su.

m. [jd. G šmȉrglena, mn. G šmȉrglenof] – prah korunda pomiješan s odgovarajućim primjesama i nalijepljen na papir ili platno, služi za glačanje i čišćenje metalne i drvene podloge; stakleni papir, brusni papir; šmirak • Zȅmem šmȉrglin papĩr i ž ĩm čȉstim kljȕke na vrãti.

m. [jd. G šmȉrglpapīrȁ, mn. G šmȉrgpapīrȍf] – stakleni papir, brusni papir; šmirak → šmȉrglen • Zȅmi šmȉrglin papĩr h štacũnu.

s. [G Šmȉtovoga] – toponim • Šmȉtovo je imãe h Šenkȏfcu pri glãvnoj cȉsti kadȉ je nȉgda stãri Šmȉt imȁ štacũn.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmcam, mn. 3. šmcaju/šmcadu, prid. rad. jd. m. šmcȁ] – imati poteškoća s pojačanim radom suznih žlijezda ili sluznice u nosnoj duplji, šmrcati • Fȇjst sam prehlajȅn pak fȍrt šmcam.

prid. [ž. šmȑkava] – 1. onaj koji je umazan šmrkljima, 2. pren. onaj koji je nezreo, zelen; šmrkav • Sȁf si šmȑkaf dȅ si obrȉši nȏs i gȕbac.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmkam, mn. 3. šmkaju/šmkadu, imp. jd. 2. šmkaj, prid. rad. jd. m. šmka] – 1. uvlačiti izlučinu, lijek, tekućinu ili burmut u nos, ušmrkati, 2. ispuhivati nos, išmrkati • Stãri čȁča su šmkali bȕrmut.

m. [jd. G šmȑkafca, mn. G šmȑkafcof] – 1. (u šali) mališan, balavac, onaj koji je još premlad za što, nezrela osoba, 2. pogr. onaj koji je neodgojen, neotesan (o mladiću); šmrkavac • Kȁj buš tĩ mȅni povīdȁ, šmȑkavac jedȁn!

svrš. [prez. jd. 1. šmknem, mn. 3. šmkneju/šmknedu, imp. jd. 2. šmknȉ, prid. rad. jd. m. šmknȉ] – 1. uvući što kroz nos, 2. ispuhati nos; šmrknuti • Fȇjst je šmknȉ bȕrmut pak je zȁče kĩhat kak vrȃk.

nesvrš. [prez. jd. 1. šmũcam, mn. 3. šmũcaju/šmũcadu, prid. rad. jd. m. šmũca] – biti nezadovoljan, ljut • Šmũcaju nã me kȁj im nĩs dȁ pinȇs.

svrš. [prez. jd. 1. šmȕgnem, mn. 3. šmȕgneju/šmȕgnedu, prid. rad. jd. m. šmȕgni] – naglo pobjeći, zbrisati • Či vȉdiju mȁčku, mȉši šmȕgneju kȁm mȍreju.

m. [jd. G šnȃjdara, mn. G šnȃjdarof] – onaj koji kroji i šije; krojač • Šnȃjdar mi je zišȉ ȁncuk.

m. [jd. G šnajdarȁja, mn. G šnajdarȁjof] – 1. krojački zanat, 2. krojačka radionica • V jednõm fĩnom šnajdarȁju sam se vučĩla šīvȁt.

ž. [jd. G šnȃjdarice, mn. G šnȃjdaric] – krojačica, šnajderica • Jã sam zvučẽna šnȃjdarica.

s. [G Šnȃjdarovoga] – toponim • Šnȃjdarovo je grȕnt na Svẽtomu Krīžȕ, a čovȉk je bȉ šnȃjdar.