m. [jd. G širȁjzlina, mn. G širȁjzlinof] – žarač → šarȁjzlin, šerȁjzlin • Zi širȁjzlinum zrȏštam, kaj bi bȍl ogȁ gorȉ.

m. [jd. G šȉrcla, mn. G šȉrclof] – odjevni predmet koji se pripasuje preko odjeće radi zaštite; pregača, kecelja → fȅrtun • Opȁšem si šȉrclen kaj se nȅ bi zacafȕtala dok dȉlam obȉt.

ž. [G Širīnȅ] – toponim • Mȉsto na krȁju Drĩa, blȉzu otȍka vus Sāvȕ.

nesvrš. [prez. jd. 1. šĩrim (se), mn. 3. šĩriju/šĩridu (se), imp. jd. 2. šīrȉ, prid. rad. jd. m. šīrȉ (se)] – 1. činiti širim, prostranijim, istezati u širinu; raširivati, razvlačiti, rasprostirati; pren. uvećavati, razvijati (o djelatnosti i sl.), 2. ispunjavati prostor, prelaziti na slobodan prostor, prostirati se, pružati se (o glasu, priči, mirisu itd.); postajati širi, razmicati se, razvlačiti se u širinu, raskriljivati se; postajati deblji; gojiti se, debljati se; uzimati maha, dobivati sve veće razmjere, 3. pogr. udobno, komotno se negdje smjestiti, nastaniti, uživati, koristiti neko dobro; držati se oholo, samozadovoljno; šepiriti se, kočoperiti se, razmetati se; širiti (se) • Šĩriju se i gĩzdaju, a nĩsu Bȏk znȃ kȁj.

m. [jd. G širõčke, mn. G širõčkih] – sjekirica širokog sječiva koja se koristi obično za sjeckanje buča za svinje • Zi širõčkum sȉčkam bȕče za pȃjceke.

prid. [ž. širokȁ, komp. šȉrji/šȉrši, ž. šȉrja/šȉrša] – 1. koji ima znatnu širinu, 2. veći nego što je nužno; prostran, komotan, udoban, koji se pruža u daljinu, nadaleko i naširoko, oširok, 3. koji obuhvaća mnoge pojedinosti; višestran, svestran, iscrpan; koji obuhvaća velika područja, velik broj osoba, slojeva društva, velika područja djelatnosti itd.; opći, općenit, tipičan, 4. pren. širokogrudan, emancipiran, liberalan, snošljiv; širok • Tȁk je dȅbe da je šȉrji nek dȕglji.

prid. ž. – koja nosi dijete u utrobi, koja je u drugom stanju, trudna → nosečȁ, grūbȁ • Fȇjst je širokȁ, bȑš bu rodĩla.

m. [G Širõkih] – toponim • Grȕnt na Svẽtomu Krīžȕ na tẽromu je žĩvi čovȉk tẽromu je bȉ prĩšvarak Širõki.

pril. – 1. tako da se sasvim otvori ili raširi ono što ima krila (ptica ili vrata), škure, grilje ili što se osjeća kao relativno velika pokretna površina; potpuno, sasvim, posvema, dokraja (raskriliti, razastrijeti, raširiti), 2. bez reda, kojekako, nesređeno, razbacano; širom • Šĩroma po ledȉni se razrãsa drȁč.

m. [jd. G širȏta, mn. G širȏtof] – 1. lovačka sitna sačma, 2. agr. grubo mljeven kukuruz, ječam i druge žitarice; prekrupa, jarma, 3. bezvrijedan otpad (ob. stari automobili, strojevi, aparati itd.), trećerazredna roba, 4. pren. ono što je najlošije i kao otpad u vrsti • Zi širȏtum hrãnim pȃjceke kaj se bȕju mãko okohljȁli.

nesvrš. [prez. jd. 1. širȏtam, mn. 3. širȏtaju/širȏtadu, prid. rad. jd. m. širȏta] – 1. praviti prekrupu, mljeti ukrupno; prekrupljivati → čekičȋrat, 2. hraniti šrotom (ob. stoku), 3. pogađati sačmom • Širȏtam korȕzu na čekičãr.

nesvrš. [prez. jd. 1. šȋšam (se), mn. 3. šȋšaju/šȋšadu (se), prid. rad. jd. m. šȋša (se)] – 1. skidati ili skraćivati kosu ili bradu; ravnati škarama ili sličnim alatom, odsijecati runo, kostrijet ili travu, 2. pretjecati, kretati se velikom brzinom, juriti; prolijetati fijučući (o metcima iz vatrenog oružja); snažno puhati (o vjetru); nadmašivati koga u čemu • Mȏram se ĩt šȋšat, lȃsi su mi predũge.

m. [jd. G šȉšk(a)rla, mn. G šȉšk(a)rlof] – valjušak, lulek, šuftnudl • Za obȉt bum skȕhala šȉškrle, mojȁ decȁ ih ȉmaju rȁdi s pȅkmezum.

s. [G Šišljȃk] – toponim • Trnācȉ i ledȉne na Vȗkovomu Selȕ prȁma Svẽtomu Krīžȕ, tȁk nazvãni po prĩšvarku čovȉka kaj je tȁm žĩvi.

nesvrš. [prez. jd. 1. šĩvam, mn. 3. šĩvaju/šĩvadu, prid. rad. jd. m. šīvȁ, ž. šīvȁla] – 1. šivati, 2. imati bolji uspjeh, biti bolji od koga, nadmašivati • Dãla bum šīvȁt nõvu kȋklu.

ž. [jd. G šȉvenke, mn. G šȉvenki(h)] – zaoštrena šipčica s ušicom, ob. od metala, služi za šivanje, igla za šivanje • Ne mȍrem napeljȁt konȁc h šȉvenku.

m. [jd. G škȁfa, mn. G škafȏf] – niska drvena posuda za vodu s dva uha, služi za pranje i sl.; čabar • H škafȕ nesẽm vȍdu s cūrkȁ.

m. [jd. G škȁca, mn. G škȁcof] – vrsta ptice iz porodice jastrebova, vrsta jastreba, kobac, škanjac • Škȁc nam je znosȉ sȅ pȋceke.

m. [G Škȁlerovoga brȋga] – toponim • Škȁlerof brȋk je brȋk na Harmȉci prȁma Vȗkovomu Selȕ na tẽromu su nȉgda bȋli trnãci i tȑsja.

ž. pl. t. [G škȁr(ji)] – 1. škare; 2. ono što neugodno djeluje s dvije strane, težak položaj iz kojeg se teško izlazi, tjesnac, škripac, 3. u nogometu udarac iz zraka lopte nogom preko glave (kad je igrač leđima okrenut prema protivničkom golu) • Z ȁti smo dȍšli h škȁre, zanomȃj smo se stȑknili. Škȁrje nẽčeju rȉzat kat su tȗpe.

m. [jd. G škȁriča, mn. G škȁričof] – dio seljačkih kola • Zi škȁričum rȉhtamo rūdȍ, či trȋba bȉt dȕglje il krȁče.

ž. [G Škãrpe] – toponim • Škãrpe su nãsipi ot štrȅke, pa sȅ do Drĩa vus Sȕklu, zdȉgeni kaj nȅ bi nadla vodȁ kat se Sȕkla i Sāvȁ zdȉgneju.

m. [jd. G škȁrta, mn. G škȁrtof] – 1. loša, neupotrebljiva roba koja se obično odbacuje, 2. pren. onaj koji je pri izboru odbačen, nepogodan, onaj koji nije ni za što • Med zdȉlam je pȕno škȁrta, hȉti ih.

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. škartȋram, mn. 3. škartȋraju/škartȋradu, prid. rad. jd. m. škartȋra, prid. trp. jd. m. škartȋran, ž. škartȋrana] – 1. odbaciti/odbacivati kao škart; izdvojiti, izdvajati kao nekorisno, neupotrebljivo, 2. pren. odbaciti/odbacivati, ne računati više na koga, 3. u igri odbaciti kartu; škartati se, odbaciti • Prȅbrali smo stãru krãmu i škartȋrali kaj ne vȁlja. Tẽ škartȋrane komãde mȍreš hȉtit.