prid. [ž. debelȁ, odr. debẽli] – koji je pretjerano težak, koji ima mnogo sala; salast, ugojen, debeo → tȕst • Tȁk je dȅbe da kȏmaj hȏdi.

ž. [jd. G debrecĩnke, mn. G debrecĩnk/debrecĩnki(h)] – vrsta tanke kobasice, debrecinka • Velĩ da se je fȇjst najȉ debrecĩnkih.

ž. zbir. [G decẽ, DL dȅci, A dȅcu, V dȅco, I decũm] – sinovi ili kćeri prema roditeljima, djeca → dītȅ • Decȁ kȃžeju rȉti, a bedȃki pȉneze.

m. neskl. – mjera za tekućinu, deseti dio litre, decilitar • Rȁjši si popȋ dvȃ dẽci čnoga vīnȁ.

m. [jd. G dȅčeca, mn. G dȅčecof] – muško dijete poslije prvoga djetinjstva (do puberteta), prije nego što postane mladić, dječak • Mȏj dȅčec je domištrȁnt f cĩrkvi.

prid. [ž. dečĩa] – koji se odnosi na djecu, dječji • Čȕjeju se dečĩi glȃsi z gombalȉšča.

m. umanj. [jd. G dečkĩreca, mn. G dečkĩrecof] – mladić, dječačić • Zrãso je i sȁt je več dečkĩrec.

m. [jd. G dȅčka, mn. G dȅčkof] – 1. muško dijete, mladić, dečko, 2. nikad oženjen muškarac • Ũn se nĩ oženȉ, jȍš je dȅčko.

ž. [mn. G dẽk/dẽka(h)/dẽki(h)] – 1. deka, vrsta debljeg pokrivača, 2. betonska tavanica • V ormārȕ ȉmam dẽku. Zazīdȁli smu hȉžu do pȓve dẽke.

ž. [mn. G dẽk/dẽka(h)/dẽki(h)] – mjerna jedinica za težinu • Za zlĩvanku ti trȉba pȏ dẽke sȍli.

ž. pl. t. [G dȅkcȁng(ih)] – limarska kliješta za svijanje lima, obično na krovu • Z dȅkcȁngami špȅngljar pȋga plȅh za krȍf.

ž. [jd. G deklẽ, mn. G deklĩ(h)] – 1. djevojka, 2. kućna pomoćnica, sluškinja • Mojȁ vȗjna je bĩla deklȁ pri gospȍdi.

ž. [jd. G deklamȃcije, mn. G deklȃmaciji(h)] – 1. javno kazivanje pjesme, 2. meton. pjesma pogodna za recitiranje; recitacija • Dȍ jȕtri se mȏra nafčȉt deklamȃciju.

nesvrš. [prez. jd. 1. deklamȋram, mn. 3. deklamȋraju/deklamȋradu, imp. jd. 2. deklamȋraj, prid. rad. jd. m. deklamīrȁ] – čitati ili govoriti napamet umjetnički tekst pred slušateljima, izvoditi recitaciju; recitirati, deklamirati • Mȏj dȅčec je h škȏli jȃko lȋpo deklamȋra.

s. [jd. G deklȇhceta, mn. G deklȇhc] – dijete ženskog spola, djevojčica • Mojȁ stãra mȁma mi povĩda kȁk je bȋlo nȅgda, kadȁ je bȋla deklȇhce.

ž. [jd. G deklȅse, mn. G deklȅs(ih)] – 1. mlađa ženska osoba koja više nije dijete; dekla, 2. ženska osoba koja još nije udana; djevojka → deklȉna • Nȉgda su bȋle prȃve deklȅse ili deklȉne.

ž. umanj. [jd. G deklȅsice, mn. G deklȅsic] – dijete ženskog spola, djevojčica → deklesa • I jã sam nȅgda bȋla deklȅsica kak i tĩ.

s. pl. t. [G deklẽt, A deklẽta, I deklẽtim] – djevojke • Ščȅra su deklẽta bȋla dȍma.

m. [jd. G dȅklina, mn. G dȅklinof] – 1. poklopac, 2. ukrasni vezeni podložak • Na lonȁc denȉ dȅklin da nẽde fȇjst pȁra. Na nȁtkaslinim ȉmam lĩpe dȅkline.

ž. [jd. G deklȉne, mn. G deklȉni(h)] – djevojka → dȅkla, deklȅsa • Nȉgda su bȋle prȃve deklȅse ili deklȉne.

ž. umanj. [jd. G deklȉnice, mn. G deklȉnici(h)] – djevojčica → deklȇhce, deklȅsica • Poglȅ kȁk se lȋpo deklȉnice mutĩju.

m. [jd. G dekoltȇja, mn. G dekoltȇjof] – izrez na haljini oko vrata i na leđima, dekolte • Na kȋklji ȉmam lĩpi dekoltȇj.

svrš. [prez. jd. 1. dȅkujem, mn. 3. dȅkujeju/dȅkujedu, prid. rad. jd. m. dȅkova] – 1. smjestiti (se) na skrovito mjesto, 2. kriti emociju, zatajiti; skriti • Mȃčke znājȕ dobrȍ dȅkovat mȃceke. Dobrȍ se dȅkuva pak ga nĩsu nȁšli.

m. [jd. G demižȏna, mn. G demižȏnof] – opletena boca za piće → pletẽnka • Težākȕm f tȑsje nesẽm demižȏn vīnȁ.