br. red. [devedesẽta] – devedeseti (90.) • Dȍša je devedesẽte.

ž. [jd. G. devenȉce, mn. G devenȋc/devenȉci(h)] – vrsta kobasice koja se nadijeva smjesom koje je glavni dio krv, krvavica → divenȉca • Za frȕštikal jĩmo divenȉce zi žgȃncim.

ž. [jd. G deverĩnke, mn. G deverĩnk/deverĩnki] – vrsta slatkovodne ribe, deverika • Na vȕdicu se prijẽla deverĩnka.

br. gl. – devet (9) • Nȁš dȅčec ȉma dȅvet lȋt.

m. [jd. G devetãka, mn. G devetãkof] – vlak koji polazi u devet sati • Kȏmaj sam dospȉ na devetãka.

nesvrš. [prez. jd. 1. devȅtam, mn. 3. devȅtaju/devȅtadu, prid. rad. jd. m. devetȁ] – tući, lemati, mlatiti • Zmīrjȁ ga je, pȁk ga je devetȁ.

red. br. – deveti (9.) • Devẽti te pũt zovẽm.

br. gl. – devetnaest (19) • Pȕcica ȉma devetnȃjst lȋt.

br. redni [ž. devetnȃjsta] – devetnaesti (19.) • Devetnȃjstoga trȃva sam se ženȉ.

nesvrš. [prez. jd. 1. devȕram, mn. 3. devȕraju/devȕradu, prid. rad. jd. m. devȕraevȕdevȕro] – 1. raditi bez većeg uspjeha, 2. tući • Po cĩle dȃne devȕra po dvorȉšču, a nȉš nĩ naprȁvi. Čȁča ga je devȕro!

pril. – gdje → gdȉ, kadȉ • Dȉ bumo naprȁvili svȃrbu? Tõ je tȁm di si ščȅra bȉ.

nesvrš. [prez. jd. 1. dĩbam, mn. 3. dĩbaju/dĩbadu, prid. rad. jd. m. dībȁ/dīblȁ] – motriti, paziti • Dĩbam pȕru da mi nȅ bu vȕšla na luckȍ.

nesvrš. [prez. jd. 1. dĩčim se, mn. 3. dĩčiju/dĩčidu se, prid. rad. jd. m. dĩči se] – ponositi se, dičiti se → podīčȉt se • Sūsȅdi se dĩčiju z nõvim ȁtum.

m. [jd. G dȉde, mn. G dȉdi/dȉdof] – očev ili majčin otac, djed → stãri čȁča • Z dȉdum sam se rȁda spomȉnala.

m. umanj. [jd. G dȉdeka, mn. G dȉdekof] – 1. djedica, 2. ob. u svezi dȉdek i bȁbica – kopčice, gumbi • Šnȃjdarica mi je na bljũzu prišȉla dȉdeka i bȁbicu.

prid. [ž. dȉdina] – koji je od djeda, djedov → dȉda • Či je dȉdin bȑk obȉšen, ȕnda je nȉkaj jȋzan.

ž. [jd. G dȉdovine, mn. G dȉdovin] – imanje koje je naslijeđeno od djeda ili od djedova, djedovina • Tȏ imãe je mojȁ dȉdovina.

ž. [jd. G dȉfke, mn. G dȉfkih] – divka, kavovina, zamjena za kavu • Mȉsto prȃve kȃve pĩjeju dȉfku.

nesvrš. [prez. jd. dĩgam (se), mn. 3. dĩgaju/dĩgadu (se), prid. rad. jd. m. dĩga (se), prid. trp. jd. m. dȋgan, ž. dȋgana] – nadoći, nabujati, dizati (se) • Omĩsila sam tȋsto, pak sam ga dȉla dĩgat na kȏmin. Za svȃrbe i svẽtke pečẽju se dȋgani kolãči.

s. [jd. G dȉhaa] – disanje → dȉhat • Vrȋme se mĩa, tẽško je dȉhae.

nesvrš. [prez. jd. 1. dȉham, mn. 3. dȉhaju/dȉhadu, prid. rad. jd. m. dȉha] – disati • Kȏmaj dȉhaju kȁk im je vrūčȅ.

nesvrš. [prez. jd. 1. dȉhtam, mn. 3. dȉhtaju/dȉhtadu, imp. jd. 2. dȉhtaj, prid. rad. jd. m. dȉhta, prid. trp. jd. m. dȉhtan, ž. dȉhtana] – dobro prianjati, čvrsto držati, biti čvrsto priljubljen; ne propuštati, brtviti • Poklȏpci mõraju dobrȍ dȉhtat, kaj se nȅ budu vȕgorki pokvãrili.

m. [jd. G dȉhtunga, mn. G dȉhtungof] – brtva, nepropustan zaklopac koji zatvara • Na matōrȕ je prȅmini dȉhtunk.

ž. [jd. G dȉe, mn. G dȉih] – jednogodišnja povrtna biljka, daje žut, mirisan i sladak plod, dinja • Jȉli smu dȉu, bȋla je kȁk cȕkor!