m. [jd. G dȉntuha, mn. G dȉntuhof] – crno platno na lijesu → tȉntuh • Na mrlȋča f trȕgi su dȉli dȉntuh.

nesvrš. [prez. jd. 1. dĩram, mn. 3. dĩraju/dĩradu, prid. rad. jd. m. dīrȁu] – 1. dirati, 2. zadirkivati • Fȍrt h jȅnga dĩraju i ȕnda se potũčeju.

pril. – izravno, direktno • Dirȅkte mu je sȅ v ȍči povȉda.

m. [jd. G dirȅktora, mn. G dirȅktorof] – 1. direktor, ravnatelj, 2. vrsta hibridnoga grožđa → tȕdum • Kat se dirȅktora napĩje, mȃm ponorĩ.

m. [jd. G dirindȃja, mn. G dirindȃjof] – 1. veselje, 2. ludovanje • Za lȉkof bȕmo imȁli vȅliki dirindȃj, bȕmo jȉli, pȋli i tȃncali.

s. [jd. G dĩrjaa] – skakanje, trčanje → dīrjȁt • Po hȉži nĩ trȋba dĩrjaa, hȍte vȃn!

nesvrš. [prez. jd. 1. dĩrjam, mn. 3. dĩrjaju/dĩrjadu, prid. rad. jd. m. dīrjȁ] – skakati, trčati • Decȁ na igralȉšču sȁki dȃn fȇst dĩrjaju.

nesvrš. [prez. jd. 1. dišĩm, mn. 3. dišĩju/dišĩdu, prid. rad. jd. m. dīšȁ] – 1. širiti oko sebe miris, 2. osjetilom njuha reagirati na nadražaj mirisa, 3. mirisati • Bȋla je črlẽna i dīšȁla je kȁj rȏža.

ž. [jd. G dišãve, mn. G dišãv, dišãvif] – 1. a. osjet koji nastaje podražavanjem sluznice nosne školjke; njuh, b. ugodan nadražaj osjeta njuha, 2. hlapljiva tvar ugodna mirisa; aroma, miris → dišučīnȁ • H protulĩtje se šīrȉju sȉkakve dišãve.

prid. [ž. dišẽča] – 1. koji se odnosi na miris, koji pripada mirisu, 2. koji je pun ugodna mirisa, koji ugodno miriše; mirisav, mirišljiv, mirisan • Brȉskvin cvȋtek je dišẽč.

ž. [jd. G dišučīnȅ, mn. G dišučĩn/dišučĩni(h)] – miris → dišãva • Õf cvȋt ȉma lĩpu dišučīnȕ.

svrš. [prez. jd. 1. dȅnem, mn. 3. dȅneju, imp. jd. 2. dȅni, prid. rad. jd. m. dȉ, dȉla, prid. trp. jd. m. dĩt, ž. dĩta] – 1. položiti na neko mjesto, staviti, metnuti, 2. razg. pren. metnuti, umetnuti, uložiti, smjestiti, ubaciti • Na glãvu sam dȉla kȏrbu. Dȅni tẽ mȍtike na svojȅ mȉsto. Ũn je dȉ vȏs h štāgȁlj. Tȇško se sȁt dȅneju h bokčȉju kat su bȋli bogãti.

s. [jd. G ditȅta, zb. N dicȁ, G dicẽ] – 1. čovjek od rođenja do puberteta, 2. sin ili kći prema roditeljima bez obzira na uzrast i dob, dijete • Dītȅ spĩ h zȉpki.

prid. [ž. ditȇčja] – koji se odnosi na dijete, dječji → dītȅ • S tiftȋna šnȁjdarica šĩva ditȇčje rubãčke.

m. umanj. [jd. G dȋteka, mn. G dȋtekof] – malo dijete, djetešce → dītȅ • Mãli dȋtek se nȁrodi.

s. umanj. [jd. G dȋeka, mn. G dȋtekof] – malo dijete → dītȅ • Dȅnes sam vȉdi jednȍ tȁk mãlo dȋteko.

ž. [jd. G dȉteline, mn. G dȉtelini(h)] – rod zeljastih krmnih biljaka iz porodice leptirnjača, djetelina • Ȉščeju dȉtelinu š četȉri perȁ.

s. [G dȉtelinišča] – polje na kojem raste djetelina • Zȍrali su dȉtelinišče, kaj buju sȉjali jačmȅn.

s. umanj. [G ditȇšca] – djetešce → diklȇhce • Ditȇšce zībljȅm, drugȁč nẽče spȁt.

prid. [ž. ditȅtova] – koji pripada djetetu, djetetov • Ditȅtof smĩh čȕje se po cȋlomu brĩgu.

prid. [ž. ditȉa] – koji se odnosi na dijete, dječji • Ditȉi špȁmpet je bĩle fȃrbe.

m. [jd. G dȉla, mn. G dȉlof] – 1. ono što je izvađeno iz cjeline; odsječak, dio, 2. bitan član čega • Mȏj dȉ nȅ bu nȉgdo zȅ.

m. [jd. G dȉvana, mn. G dȉvanof] – vrsta kreveta, naslonjač, otoman, divan • Kȁt sam trūdȁn, rȁt se počȉnem na dȉvanu.

ž. [jd. G. divenȉce, mn. G divenȋc/divenȉci(h)] – kobasica koja se nadijeva smjesom koje je glavni dio krv, krvavica → devenica • Rȁdi jīmȕ divenȉce s kisẽlim zẽljem i rȇstanim krumpīrȕm.