m. [jd. G dȉvera, mn. G dȉverof] – 1. djever, mužev brat, 2. onaj koji vodi mladenku na vjenčanje • Dȉver pȅlja mlãdenku h cĩrkvu na venčãe skȕp zi svȁtim.

ž. [jd. G divȉce, mn. G divȋc] – 1. djevojka ili žena koja nije imala spolnih odnosa, djevica, 2. zazviježđe kroz koje Sunce prolazi od 23. kolovoza do 22. rujna; horoskopski znak, djevica, 3. Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista • Blãžena Divȉca Mȃrija je bȋla Jȇzuševa mȁma.

ž. [jd. G divȉzme, mn. G divȉzmih] – vrsta ljekovite biljke • Velĩju da je divȉzma hasnovȉto vrãštvo za kȁša.

m. [jd. G divačĩne, mn. G divačĩn] – čovjek nagle ćudi, divljak • Ot tẽ divačĩne sȉ bežĩju, nẽčeju se ni ž ĩm spomȉnat.

prid. i pril. [ž. divjãčka] – koji se odnosi na divljake, kao divljak, na način divljaka, divljački • Tȁk su ga divjãčki stũkli da se nĩ mȍgo zdȉgnit.

m. [jd. G divjākȁ, mn. G divjākȍf] – 1. neplodna voćka, 2. divljak, neotesan čovjek • Na divjãku su zacīpȉli hrȕšku.

nesvrš. [prez. jd. 1. dȉvjam, mn. 3. dȉvjadu/dȉvjaju, imp. jd. 2. dȉvjaj, prid. rad. jd. m. divjȁ] – divljati, ludovati • Z matōrȉ dȉvjaju po cȉstam, mȍre se kȁj pripetȉt.

prid. [ž. divjȃ, komp. divjȉji] – divlji (nije pripitomljen) • Tã kȍ je bȁš divjȋ.

ž. [jd. G divȍjčice, mn. G divȍjčic] – djevojčica → diklȇhce • Unã je lȋpa divȍjčica.

ž. [jd. G divõjke, mn. G divõjki(h)] – djevojka → diklȇhce • Mārȅ je prȋdna divõjka.

ž. [jd. G dĩz(n)e, mn. G dĩz(n)i(h)] – konično suženje cijevi za protok tekućine ili plina pod tlakom; brizgaljka, diza, mlaznica, sapnica • Trȋba prepūhȁt dĩzu na matōrȕ.

ž. [jd. G dĩže, mn. G dĩži] – posuda u koju se muze mlijeko • Mȁma zȅme dĩžu s tȏplum vodũm i hpũti se h štȁlu podojȉt krȁvicu. Dĩža je pȕna podȍjenoga mlīkȁ.

prij. – do, kraj, uz, pri • Do onũdar sam dȍša, a dȁle nĩ bȋlo mȍč.

zamj. [GA kogȁ, DL komȕ, I kĩm] – tko → kadȏ • Dȏ hȍdi po cȉsti?

s. [jd. G dobẽ, mn. G dȏp/dobĩ(h)] – doba, razdoblje • V nȋkoje dobȁ nȍči cūckȉ su nahrȕnili na tȃta. Nȃjlȉpše je lȉtno dobȁ.

prid. [ž. dobrȁ, s. dobrȍ, odr. dõbri, komp. bȍlši, superl. nȃjbȍlši] – 1. koji je poželjnih osobina; koristan, pošten, valjan, 2. čije osobine služe namjeni, dovoljno velik, kakav treba; prikladan, 3. koji ima kvalitetu; povoljan, prihvatljiv, dobar • Dȍbar je kȁj krȕh.

svrš. [prez. jd. 1. dobȁvim, mn. 3. dobȁviju/dobȁvidu, prid. rad. jd. m. dobȁvi] – 1. pronaći i opskrbiti se čime, 2. a. dohvatiti što, b. dočepati se • Dobȁvi sam ti sȅ kaj si nȁruči.

nesvrš. [prez. jd. 1. dobãvl(j)am, mn. 3. dobãvl(j)aju/dobãvl(j)adu, prid. rad. jd. m. dobȁvlja] – nabavljati → dobȁvit • V dučānȕ fȍrt dobãvljaju frȉšku rȍbu.

svrš. [prez. jd. 1. dobežĩm, mn. 3. dobežĩju/dobežĩdu, prid. rad. jd. m. dȍbežo/dȍbeža] – dotrčati • Čȉm čȕjeju za ogȁ, vatrogãsci vũ ti hȉp dobežĩju.

nesvrš. [prez. jd. 1. dobĩjam, mn. 3. dobĩjaju/dobĩjadu, prid. rad. jd. m. dobījȁ] – dobivati → dobȉt • Fȕrt dobĩjam pȉneze ot stãre mȁme.

svrš. [prez. jd. 1. dobĩm, mn. 3. dobĩju/dobĩdu, prid. rad. jd. m. dȍbi, ž. dobĩla] – 1. doći u posjed čega ili primiti ono što se dotada nije imalo, 2. zaraditi, steći, 3. uspostaviti ili biti u vezi telefonom i sl., dobiti • Decȁ sȁku zȋmu dobĩju nõve škȍre.

pril. – vrlo, jako, strašno, silno (uz drugu riječ) • Dobȍga je lȋn.

ž. [jd. G dȍbošice, mn. G dȍbošic] – vrsta torte, doboš-torta • Spȅkli su fĩnih dȍbošic za svȃrbu.

m. [jd. G dobȑca] – 1. kožna bolest svinja, 2. ospice • Živinãr cĩpi svĩe, ȉmaju dobȑc.