m. [jd. G ȍbloga, mn. G ȍblogof] – suh ili navlažen, hladan ili topao komad platna, tkanine ili pletiva kojim se oblaže neko mjesto na tijelu radi liječenja, oblog • Čelȁ me hbȍla pak si mȅčem mȑzle ȍbloge.

m. [jd. G oblȍka, mn. G oblȍkof] – 1. otvor u zidu zgrade ili na prometnom sredstvu kroz koji ulaze svjetlo i zrak, prozor, 2. okvir sa staklom koji taj otvor zatvara • Čes oblȍk gledĩm dȏ hȍdi po pũtu.

svrš. [prez. jd. 1. oblȍžim, mn. 3. oblȍžiju/oblȍžidu, imp. jd. 2. obložȉ, prid. rad. jd. m. obložȉ, prid. trp. jd. m. oblȍžen, ž. oblȍžena] – obložen, prekriven čime • Cĩli sviãk je obložȉ s kurȕznicum da sviȁm nȅ bu zīmȁ. Kokȏši čȗč je oblȍžen s tȅkuti.

svrš. [prez. jd. 1. obnevȉdim, mn. 3. obnevȉdiju/obnevȉdidu, prid. rad. jd. m. obnevȉdi] – oslijepiti, obnevidjeti • Lȁhko mȍrem obnevȉdit či dȕgo gledĩm f sȗnce.

pril. – noću • Tȅkar obnȏč su se vnȉli domȏm.

m. [jd. G obȏjka, mn. G obȏjkof] – platnena krpa kojom su se omatale noge umjesto čarapa, obojak • Prȋ nĩ bȋlo tȕliko štonfȏf pak su si ljȗdi zamãtali nȍge h obȏjke.

prij. – nad, iznad → ȍbar • Ȍbr nȃs je zlãto sȗnce. Mãlo selȍ je ȍbr brȋga.

m. [jd. G obrȃčka, mn. G obrȃčkof] – zavoj → zaovȉnk • Nĩs mȍga tȁm dȁlje z ȁtum pak sam ga ostȁvi na obrȃčku.

svrš. [prez. jd. 1. obrãstam, mn. 3. obrãstaju/obrãstadu, prid. rad. jd. m. obrãsta, prid. trp. jd. m. obrȁščen, ž. obrȁščena] – rastenjem obuhvatiti, biti prekriven čim izraslim, zarasti u što, obrasti • Ledȉna je sȁ obrãsla z drȁčum. Ne podbrĩva se pak je sȁf obrȁščen z glȁkami.

nesvrš. [prez. jd. 1. obraščẽvam, mn. 3. obraščẽvaju/obraščẽvadu, prid. rad. jd. m. obraščȇva] – rastom obuhvaćati, rasti unaokolo do kraja, zarastati u što, prerastati čime (kosa, dlaka, brada, trava, korov itd.), obrastati • Posȉko sam gãtružu, al se je počẽla pomãko obraščȇvat.

svrš. [prez. jd. 1. obrȅcnem se, mn. 3. obrȅcneju/obrȅcnedu se, prid. rad. jd. m. obrȅcni se] – grubo se obratiti • Ȉmaju gdu navȃdu da se na sȁkoga obrȅcneju.

nesvrš. [prez. jd. 1. obrẽžem se, mn. 3. obrežẽju/obrežẽdu se, prid. rad. jd. m. obrẽza se] – 1. raditi grimase, 2. grubo reagirati • Õf ga lȋpo pozdrȁvi, a ũn mu se obrẽže kaj je prȏst.

svrš. [prez. jd. 1. obrȉšem, mn. 3. obrȉšeju/obrȉšedu, imp. jd. 2. obrȉši, prid. rad. jd. m. obrȉso/obrȉsa, prid. trp. jd. m. obrȉsan, ž. obrȉsana] – 1. obrisati, očistiti, 2. ukoriti • Tȁk u je obrȉsa da je mȃm zamũčala. Sȁ je posȗda obrȉsana, mȍreš u posprȁvit.

m. [jd. G obrȋska, mn. G obrȋskof] – 1. način kako se izvuči ili osloboditi nekog posla, 2. oguljena kora povrća ili voća • Lȋn je i zmĩšlja sȉkakve obrȋske kȁk da se zmȁkne od dȉla.

svrš. [prez. jd. 1. obrȉžem, mn. 3. obrȉžeju/obrȉžedu, imp. jd. 2. obrȉži, prid. rad. jd. m. obrȉza, prid. trp. jd. m. obrȉzan, ž. obrȉzana] – rezanjem ukloniti suvišne grane i izbojke, orezati • Jȕtri se sprãvlamo ĩt obrȉzat brȉskve. Gãtruža je obrȉzana kaj bu bȍl rãsla.

nesvrš. [prez. jd. 1. obrizãvam, mn. 3. obrizavãju/obrizavãdu, prid. rad. jd. m. obrizȃva] – orezivati • Težākȉ obrizãvaju tȑsje, pak im nesẽm jȉlo.

m. [jd. G ȍbrlihta, mn. Gȍbrlihtof] – gornji dio prozora, natprozor • Otprȉ ȍbrliht nãj dȕnst zĩde vȃn s kȕhe.

svrš. [prez. jd. 1. obnem se, mn. 3. obnedu/obneju se, imp. jd. 2. obni, prid. rad. jd. m. obnȉ se, prid. trp. jd. m. oben, ž. obena] – okrenuti se • Či se obnem prȍč, pȕre mi mȃm vũjdeju na luckȍ. Škrljãk ti je oben nȃpak.

prid. [ž. obrȍčna] – onaj koji puno jede • Nĩ ga mȍč nahrānȉt, kȁk je obrȍčan.

m. [jd. G obrȍka, mn. G obrȍkof] – ručak • H nedȉlju i za svẽtke ȉmaju bȍlši obrȍk.

s. [G Obȑškoga] – toponim • Obȑško su ledȉne na krȁjnskoj strãni Sȕkle, prȉk pũta Harmȉce.

svrš. [prez. jd. 1. obȕjem (se), mn. 3. obȕjeju/obȕjedu (se), prid. rad. jd. m. obȗ (se), prid. trp. obȗt] – obuti (se) • H jȗtro sam se obȗ i prȅšo na ledȉnu.

svrš. [prez. jd. 1. obzĩdam, mn. 3. obzĩdaju/obzĩdadu, prid. rad. jd. m. obzīdȁ, prid. trp. jd. m. obzĩdan, ž. obzĩdana] – obložiti zidom ili ciglama, obzidati • Obzīdȁli smo štȁlu z nõvum cȉglum. Znȏva sam obzīdȁ krȕšnu pȇč, kaj bumo pȁk mȍgli kūrȉt h õj.

svrš. [prez. jd. 1. obznȁnim, mn. 3. obznȁniju/obznȁnidu, prid. rad. jd. m. obznȁni] – javiti, oglasiti • Žȕpnik je na mȁši obznȁni tẽri se bȕju õf mȉsec ženȉli.