prid. [ž. prȃva] – koji se raspada ili trune, truo • Nãj stȁt na tȗ grȇdu, vȉš kȁk je prȃva, buš prepȁ!

m. [jd. G probȋrštȉfta, mn. G probȋrštȉftof] – ispitivač za struju • Zȅmi probȋrštȉft, pȁk prȏbaj ȁk je strũje h štȅkeru.

pril. – dalje, u stranu • Vugnȉ se prȍč ot ogȁ, buš se spȅko!

nesvrš. [prez. jd. 1. prodȃjem, mn. 3. prodȃjeju/prodȃjedu, prid. rad. jd. m. prodȃva] – prodavati • Rezrīdȉ je vīnȍ z vodũm pak ga prodȃje na lȉtre.

ž. [jd. G prȍdike, mn. G prȍdikih] – 1. obredni govor religiozno-poučnog sadržaja; propovijed, 2. a. poučavanje s mnogo riječi, stroga pouka; lekcija, prodika, b. dosadna, neugodna lekcija; tupljenje → prȍpovit • Dȑžo mu je prȍdiku tȁk da se õf sȁf začrlēnȉ.

ž. [jd. G prodikȃnice, mn. G prodikȃnic] – povišeno mjesto u crkvi s kojega svećenik govori vjernicima; propovjedaonica • Žȕpnik je zȁšo na prodikȃnicu pȁk držĩ prȍdiku.

nesvrš. [prez. jd. 1. prȍdikujem, mn. 3. prȍdikujeju/prȍdikujedu, prid. rad. jd. m. prȍdikova] – propovijedati, držati prodiku; prodikovati • Unȉ sȁmo prȍdikujeju, nȉš ne dȉlaju.

m. [jd. G profȅšora, mn. G profȅšorof] – 1. a. najviše znanstveno-nastavno zvanje na fakultetima, b. osoba koja ima istoimeno znanstveno-nastavno zvanje, 2. nastavnik u višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi, 3. onaj koji znanjem, vještinom osjetno nadmašuje druge; profesor • Jȅngof sȋn se ziškȏla za profȅšora.

prid. [ž. prȍkleta] – 1. kojega je stigla kletva, 2. koji izaziva mržnju prema sebi; mrzak, odvratan, 3. koji je vrlo sposoban, svemu dorastao; vražji; proklet • Sȁf je prȍklet, fȕrt spelava nȉkakve huncutarȉje.

ž. [jd. G promenãde, mn. G promenãd(ih)] – 1. šetnja, šetanje, 2. pren. događanja • F tõj hȉži su fȕrt nȉkakve promenãde.

ž. [jd. G prōpȁsti, mn. G prōpȁsti(h)] – 1. potpuno uništenje svega, 2. materijalni ili moralni pad; slom, propast • Tȕča nam je sȅ potũkla, prãva prōpȁst!

ž. [jd. G prȍpovidi, mn. G prȍpovidih] – propovijed → prȍdika • H nedȉlu na mȁši sam poslȕša lĩpu prȍpovit.

nesvrš. [prez. jd. 1. prȍsim, mn. 3. prȍsiju/prȍsidu, imp. jd. 2. prosȉ, prid. rad. jd. m. prosȉ] – obraćati se moljenjem da se dobije milostinja, baviti se prosjačenjem; prositi • Bȏkci bȉstrički sidĩju pred cĩrkvum i prȍsiju.

prid. [ž. prōstȁ] – 1. koji je grub, neodgojen, bezobrazan, 2. slobodan; prost • Sȁmo kũne, gȓdo se rẽdi, fȇjst je prȏst. Pȅs je vȕšo z lancȁ i sȁt je prȏst.

ž. [jd. G prostȉce, mn. G prostȋc] – kolac za vinograd • Dopeljȁli smo prostȉce, jȕtri bumo kolȉli tȑsje.

s. [jd. G proščẽa, mn. G proščẽof] – okupljanje uz crkvenu proslavu ili crkveni god; proštenje • Za Vȉdovo je vȅliko proščẽe pri fȃrnoj cĩrkvi.

ž. [jd. G prošȅcije, mn. G prošȅcij(ih)] – 1. svečana povorka koju predvode svećenici pri obilježavanju pojedinih blagdana, 2. pren. duga povorka ljudi; procesija • Za Svȉčnicu je vȅlika prošȅcija okȏli fȃrne cĩrkve na Bȑdofcu.

ž. [jd. G prošẽ, mn. G prošȉh] – prosjačenje, prošenje, prošnja • Siromãki su i živĩju ot prošẽ.

m. [jd. G prošnĩka, mn. G prošnĩkof] –onaj koji prosi osobu radi ženidbe; prosac, 2. onaj koji traži da mu se nešto da; prosjak • Pȕca je vrīdnȁ i lĩpa pak ȉma čȕdaj prošnĩkof.

pril. – protiv → kȏntra • Sȉ h selȕ su prȍtif da se tȁm dȉla cȉsta.

s. [jd. G protulĩtja, mn. G protulĩtjof] – kalendarsko doba od 21. ožujka do 21. lipnja, jedno od četiri godišnja doba (između zime i ljeta), proljeće • Protulĩtje dohãja, sȅ bu precvȁlo.

prid. [ž. protulĩtna] – koji se odnosi na proljeće, proljetni • Protulĩtni dȃni su sȅ lȉpši i dȕglji.

 m. [jd. G prȍtvaa, mn. G prȍtvaof] – limeni oblik u kojem se peku kruh, kolači i sl.; protvan • Spȅkla sam dvȃ prȍtvaa tãnkoga kolāčȁ od bȕči, sȅ su pojȉli.

m. [jd. G provȋzora, mn. G provȋzorof] – nadzornik, upravitelj • Na barunȅsinum imãu bȉ je jȅnin provȋzor.