prid. [ž. blatnȁ, komp. blatnȉji] – koji je od blata, koji sadrži blato, blatan • Bȁbe su polȁfko, po blȁtnomu klãncu, ȉšle h brȋk.

nesvrš. [prez. jd. 1. blȁtim, mn. 3. blȁtiju/blȁtidu, prid. rad. jd. m. blȁti] – 1. prljati blatom, kaljati, 2. klevetati, sramotiti • Unã povĩda gde stvȁri o ȅmu, sȁmo ga blȁti.

s. [jd. G blȁta] – 1. meka smjesa raskvašene zemlje; blato, glib, kal, 2. pren. prljavština, niskost, porok, društveno dno • Z blȁta su lȍptice dȉlali, h ih plȕnili, pak kȁk bȏmbe hȉtali h zȋde.

m. umanj. [G Blȃžeka] – varijanta muškog imena Blaž → Blȃš • Nȁšega Blȃža sȉ zȍveju Blȃžek.

s. [G Blažȇvičevoga] – toponim • Blažȇvičevo je grȕnt famȉlije Blažȇvič na Svẽtomu Krĩžu, tẽri na ȅmu živĩju.

ž. umanj. [G Blȁžice] – varijanta ženskog imena Blaženka • Blȁžica je lĩpa pȕcica.

ž. [jd. G blazȉne, mn. G blazȋn/blazȉnih] – blazina punjena perjem, perina • Zavlĩko se pod blazȉnu.

nesvrš. [prez. jd. 1. blãznim, mn. 3. blãzniju/blãznidu, prid. rad. jd. m. blãzni] – 1. buncati, 2. pričati gluposti → bulāznit, bȗncat • Cĩlu nȏč je blãzni, betȇžan je, ȉma vȅliku vručīnȕ.

prid. [ž. blebetȁva] – koji mnogo blebeće, brbljav, pričljiv • Ot jȅnga nȉgdo ne mȍre dõjt h štȉh kȁk je blebetȁf.

nesvrš. [prez. jd. 1. blebȅčem, mn. 3. blebȅčeju/blebȅčedu, prid. rad. jd. m. blebetȁ] – svašta govoriti, blebetati • Kȁk mȍreš tȁk čȕdaj blebetȁt?

nesvrš. [prez. jd. 1. blẽjim, mn. 3. blẽjiju/blẽjidu, prid. rad. jd. m. blējȉ] – 1. oglašavati se kao ovca i janjad; blečati, blekati, blejati, 2. pogr. gledati u što dugo bez razumijevanja, buljiti • Blẽjiju h vũ me kȁk da me nȉgdar nĩsu vȉdli.

prid. [ž. blȅntava] – koji je sklon nesmotrenim postupcima, budalast, blesav, blentav • Ne mȍrem mu dopovȉdat, kȁk je blȅntaf.

ž. [jd. G blȅntavca, mn. G blȅntavcof] – onaj koji je blentav, glupan, blesavac → blȅntaf • Ũn je prãvi blȅntavac, nȉš ne vȉdi kȁj mu dȉlaju.

nesvrš. [prez. jed. 1. blẽzgam, mn. 3. blẽzgaju/blẽzgadu, prid. rad. jd. m. blēzgȁ] – govoriti gluposti • Cĩlu je vȅčer blēzgȁ.

m. [jd. G blȉca, mn. G blȉcih] – 1. bljesak, sijevanje, sjaj → blȉsak, 2. pren. trenutak • Sȁmo sam ga na blȉc vȉdla.

prid. [ž. blīdȁ] – blijed • Čȉst si blȋd, kȁj ti nĩ dobrȍ?

prid. [ž. blidȉava] – bljedunjav → blidȉaf • Nȉkak si blidȉaf, kȁk tȏ?

prid. [ž. blidȉkava] – bljedunjav → blidȉaf • Nȉkak si blidȉkav, jel buš betȅžan?

nesvrš. [prez. jd. 1. blĩdim, mn. 3. blĩdiju/blĩdidu, prid. rad. jd. m. blĩdi] – postajati blijed, gubiti prirodnu boju i nijansu rumenila u licu, nestajati, zamirati, blijedjeti • Ovã slȉka fȇjst blidĩ kaj stojĩ na sũncu.

prid. [ž. blȋdoplãva] – svijetloplave boje, svjetloplav • Cvȋtak ovẽ rȍžice je blȋdoplãf.

m. [jd. G blȉnkera] – 1. umjetni mamac za ribe; varak, varalica • Na blȉnker mi se prijẽla ščȕka.

m. [jd. G blȉska, mn. G bliskȏf] – bljesak → blȉc • Sȁmo se je vȉdi blȉsak.

nesvrš. [prez. jd. 1. blisĩčem se, mn. 3. blisĩčeju se/blisĩčedu se, prid. rad. jd. m. blisīkȁ se] – 1. davati odsjev; blistati, odsijevati, bljeskati, 2. sijevati (o munji); bljeskati se • Blisĩče se, gȍdine bu.

s. [G Bliskȏvoga] – toponim • Bliskȏvo je mȉsto na Svẽtomu Krĩžu kadȉ je vudrȉla strĩla i fȇjst se zablȉskalo.