bežãe | s. [jd. G bežãa] – trčanje; bježanje; žurba • Bežãe nĩ za stãre. |
bežȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. bežĩm, mn. 3. bežĩju/bežĩdu, imp. bȅži, bȅšte, prid. rad. jd. m. bȅža, ž. bežãla] – trčati, bježati, žuriti se → bežae • Bȅža je kaj stȏ vragȏf. Bȅšte otũd! Bȅža sam na cȕk, al nĩs dospȉ. |
bȉber | m. [jd. G bȉbera, mn. G bȉberof] – 1. plod u obliku sitnih zrna, ob. samljeven u prah, služi kao začin, oštra okusa; papar, 2. vrsta crijepa zaobljena s jedne strane, s izbočenjem kojim se drži za krovnu konstrukciju • Hȉžu smo pokrȉli z bȉber čirȋpum. |
Bȉblija | ž. [jd. G Bȉblije, mn. G Bȉblijih] – sveta knjiga, Biblija • Ot svojẽ stãre mȁme sam hȇrba Bȉbliju. |
bȉblijski | prid. [ž. bȉblijska] – koji se odnosi na Bibliju • Tȁk je pȁdalo, kȁk da je bȉblijski pōtȍp. |
bicȉklin | m. [jd. G bicȉklina, mn. G bicȉklinof] – vozilo za jednu osobu s dva kotača, pokreće se potiskivanjem pedala, bicikl → picȉklin • Pȅlali smo se na bicȉklinu. |
bȉcko | m. [jd. G bȉcka, mn. G bȉckof] – neuškopljen mužjak svinje, mužjak za priplod, nerast • Dȅnes smo vodȉli prasȉcu pod bȉcka. |
bȉč | m. [jd. G bičȁ, mn. G bičȏf] – uzica od kože ili od upredenih niti pričvršćena na držak da bi služila za šibanje (ob. konja za vuču), bič • Vudrȉ je koȁ z bičȕm. |
bičevȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. bičẽvam, mn. 3. bičẽvaju/bičẽvadu, prid. rad. jd. m. bičevȁ] – udarati bičem → bȉč • Čȁča je fȇjst bičevȁ volȅ, al nĩsu mȍgli povlĩč. |
bȉflae | s. [jd. G bȉflaa] – učenje napamet bez razumijevanja, biflanje • Tȁk nȅ buš nȉš nȁfči, tȍ kaj tĩ dȉlaš tȍ je sȁmo bȉflae. |
biflȁt | nesvrš. pogr. [prez. jd. 1. bȉflam, mn. 3. bȉflaju/bȉfladu, prid. rad. jd. m. biflȁ] – učiti napamet bez razumijevanja, biflati → bȉflae • Bȉflaju nȁpamet, a nȉš ne rȁzmiju. |
bȉgulica | ž. [jd. G bȉgulice, mn. G bȉgulic] – kuglica (samo u šaljivoj psovci) • Jesȇm ti bȉgulicu. |
bijȅn | prid. [ž. bijēnȁ] –istučen, tučen, isprebijan, izmlaćen • Buš bijȅn, ak me jȍš jempũt razjizĩš. |
bĩk | m. [jd. G bĩka, mn. G bĩkof] – neuškopljeno govedo, bik • Imȁ je vȅlikoga bĩka, sȉ su vodȉli krȁve pripũščat k ȅmu. |
bikõfski | prid. [ž. bikõfska] – koji se odnosi na bika • Nȉgda su žandãri tũkli ljȗdi z bikõfskum žȉlum. |
bȉksae | s. [jd. G bȉksaa, mn. G bȉksaof] – 1. davanje sjaja; glancanje, laštenje, 2. pren. korenje, grđenje • Tã fakȋn je potrĩban prãvoga bȉksaa! |
bȉksan | prid. [ž. bȉksana] – 1. koji je lašten, 2. koji je grđen, špotan • Ščȅra je bȉ prȁf bȉksan. |
bȉksat | nesvrš. [prez. jd. 1. bȉksam, mn. 3. bȉksaju/bȉksadu, prid. rad. jd. m. bȉksa] – 1. laštiti, 2. tući, grditi → bȉksae, nabȉksat, zbȉksat • Prȁf ga bȉksaju, kaj ih je fkȁni. |
Bĩla Gȍrica | ž. [G Bĩle Gȍrice] – selo u općini Marija Gorica, Bijela Gorica • Bĩla Gȍrica ȉma nȃjbȍlše vatrogãsce. |
bilãak | m. [jd. G bilãka, mn. G bilãkof] – bjelanjak jajeta • Ot bilãka se dȉlaju pȕsrleki. |
bȉlek | m. [jd. G bȉlega, mn. G bȉlegof] – službena pristojba u vidu marke, biljeg • Na teštamȅnt su dȉli dvȁjst kũn bȉlegof. |
bȉležnik | m. [jd. G bȉležnika, mn. G bȉležnikof] – onaj koji vodi administrativne poslove, notar, bilježnik • Pri bȉležniku smo rĩšili ostavȉnu. |
bĩli | prid. [ž. bĩla] – koji je bijele boje, bijel • Bĩli kȁj gȍlup. |
bilȉca | ž. [jd. G bilȉce, mn. G bilȋc/bilȉcih] – svijetla, bjelkasta voćka, npr. jabuka, trešnja • Nȃjbȍl sam se veselĩla čirȉši bilȉci. |