m. [jd. G Cȋpa] – nadimak za čovjeka • Ščȅra smo bȋli pri Cȋpu.

ž. [jd. G cȉpe mn. G cȉp(ih)] – nemoralna žena → cafȕta, cȗndra • Cȉpa te bu fkȁnila, zvȃrala, tõ oj je posȁ.

m. [jd. G cipāčȁ, mn. G cipāčȍf] – mali štap za mlaćenje žita → cȋp • Vȅč nĩ cipāčȍf za tũč žȉto, tõ dȅnes dȉla kȍmba.

ž. [jd. G cĩpanice, mn. G cĩpanic] – komad drva dobiven cijepanjem, cjepanica → klȁda, plȃka • Denȉ h špȍrot jednȕ cĩpanicu.

nesvrš. [prez. jd. 1. cĩpam/cĩpljem, mn. 3. cĩpaju/cĩpadu/cĩpljeju/cĩpljedu, prid. rad. jd. m. cīpȁ] – 1. cijepati drvo, 2. cīpȁt govȅdinu – posjetiti mladi par dan nakon svadbe • Cīpȁli smo drvȁ za cĩlu zȋmu. H nedȉlju pȍjemo cīpȁt govȅdinu mojõj čẽri kȁj se je oženȉla ščȅra. Nazȁj se bu zistȁli, pak bȕmo jȉli i pȋli, kȁk su nȁše navȃde od navȋk.

m. [jd. G cȉpelcȗga, mn. G cȉpelcȗgof] – pren. pješačenje • Nĩma me dȏ otpeljȁt, pak mȏram z cȉpelcugum ĩt.

m. umanj. [jd. G cipāčȁ, mn. G cipāčȍf] – mali štap za mlaćenje žita → cȋp • Vȅč nĩ cipãčof za tũč žȉto, tõ dȅnes dȉla kȏmbaj.

ž. [jd. G cȉpiglȁke, mn. G cȉpiglȃk] – zajedljiva i pretjerano sitničava osoba, cjepidlaka → cipiglȁčit • Nãj na sȁku trȗn glēdȉt, nãj bȉt cȉpiglȁka.

nesvrš. [prez. jd. 1. cipidlȁčim, mn. 3. cipidlȁčiju/cipidlȁčidu, imp. jd. 2. cipidlȁči, prid. rad. jd. m. cipidlȁči] – pretjerano inzistirati, cjepidlačiti • Sȅ mu nĩ prȁf i za sȁko mȏra cipidlȁčit.

ž. [jd. G cipȉke, mn. G cipȋk] – sorta trešnje duguljasta ploda • F trnācȕ ȉmamo dvȋ cipȉke čirȉše, rȁdi ih zȍblemo.

nesvrš. [prez. jd. 1. cipȋnkam, mn. 3. cipȋnkaju/cipȋnkadu, imp. jd. 2. prid. cipȋnkaj, rad. jd. m. cipȋnka] – sitno zvoniti zvoncem • Velečȃsni hȍdi s krĩžecum, poslȕšaj kȁk cipȋnkaju po cȉsti.

m. [jd. G cipĩnkuša, mn. G cipĩnkuših] – onaj koji zvoni za vrijeme obreda • Cipĩnkuš je ȉša z velečȃsnim z krȋžecum i cipȉnka je cĩlo vrȋme.

nesvrš. [prez. jd. 1. cĩpim, mn. 3. cĩpiju/cĩpidu, imp. jd. 2. cĩpi, prid. rad. jd. m. cĩpi, prid. trp. jd. m. cĩplen, ž. cĩplena] – 1. kalemiti, okulirati, 2. unositi klicu kroz kožu da organizam postane otporan prema mogućem oboljenju; vakcinirati (se), cijepiti (se) • Živinãri hȍdiju po selȕ cĩpit cūckȅ. Ovã čerȉša je cĩplena.

nesvrš. [prez. jd. 1. cȉpkam, mn. 3. cȉpkaju/cȉpkadu, prid. rad. jd. m. cipkȁ] – sjeći na manje komade, cjepkati • Cȉpkam si trĩšče na drȍbno kȁj prȋ mȍrem zakūrȉt h špȍrotu.

pril. – (uz brojeve i mjere) oko, po prilici, otprilike, tu negdje, otprilike • Do jȅnine lozẽ je cȋrka dvȋsto mȅtri.

m. [jd. G cirklãža, mn. G cirklãžih] – betonirani vijenac na zidu • Ščȅra smo naprȁvili cirklãš na hȉži.

m. [jd. G cȉrklina, mn. G. cȉrklinof] – dvokraka sprava za crtanje kružnica i mjerenje dužina i manjih udaljenosti; šestar • Cȉmerman si je s cȉrklinum zacȃjhna dȉ trȋba dȁsku odrȉzat.

m. [jd. G cirkulārȁ, mn. G. cirkulārȍf] – nazupčano kružno sječivo motorne pile, kružna pila • Sȅ dȁske za šȕpu sam spĩli na cirkulãr.

m. [jd. G cȉrkusa, mn. G. cȉrkusof] – 1. ograđen kružni prostor pod šatorom gdje se izvode predstave i predstavljaju razne vještine, cirkus, 2. pren. a. prizor koji je bučno šaljiv, zabavan, velika komedija, b. situacija u kojoj se ne zna tko što radi; zbrka, pomutnja • Jempũt je bȉ h selȕ cȉrkus, pȁk smo se na rȉngišpilju vrtȉli.

m. [jd. G cirkusȁnta, mn. G. cirkusȁntof] – 1. izvođač u cirkusu, 2. pren. pogr. čovjek neozbiljna ili šaljiva ponašanja • v gmju su mu fȕrt bedarȉje, sprenãvlja se kȁk cirkusȁnt.

nesvrš. [prez. jd. 1. cirkusȋram, mn. 3. cirkusȋraju/cirkusȋradu, imp. jd. 2. cirkusȋraj, prid. rad. jd. m. cirkusȋra] – izvoditi šale, cirkusirati → cȉrkus • Kȁd nȋmaju kȁj dȉlat, ȕnda cirkusȋradu.

ž. [jd. G cĩrkve, mn. G cĩrkvi(h)] – posvećena zgrada u kojoj kršćani slave službu Božju, mole se i obavljaju vjerske obrede, crkva • Nȁša cĩrkva je na brĩgu.

prid. [ž. cirkvȅna] – koji se odnosi na crkvu, na način crkve, crkveni → cĩrkva • Tã grȕnt je cirkvȅni.

s. [G Cirkvȅnoga] – toponim • Cirkvȅno je zemlȁ okȏli cĩrkve na Svẽtom Krīžȕ.