dȏi

prid. [jd. G dȏa] – koji se nalazi dolje u odnosu na što, donji • Dȏi kȃt hȉže je lȋpo vrẽjen.

dojȉt

nesvrš. [prez. jd. 1. dȍjim, mn. 3. dȍjiju/dȍjidu, prid. rad. jd. m. dojȉ] – 1. izvlačiti mlijeko iz vimena, musti, 2. hraniti mlijekom onog ili ono što se hrani sisanjem (dojenče ili mladunče), dojiti • H jȗtro i hvȇčer dȍjim dvȋ krȁve. Prasȉca je dojȉla dvanȃjst pȃjcekof, a trinãjstoga smo hrānȉli na flȁšicu.

dojkȁ

ž. [jd. G dojkẽ, mn. G dojkĩ(ih)] – 1. krava koja daje puno mlijeka, 2. žena koja doji tuđe dijete, dojilja • Nȁša krȁva je prãva dojkȁ, dãje čȕdaj mlīkȁ. Sirȍte, kat su rȍdile, svojȅ su dītȅ ostȁvile i ȉšle nȉkam za dojkȕ. Tȁm su hrānȉle zi svojĩm mlīkȕm bogatãšku dȅcu. A jȅnino dītȅ pȋlo je krȃvje mlīkȍ z gamȉlicum. Tȁk su zaslūžȉle pȉneze, a sȑce im je pȕcalo od žȁlosti.

dȍjkia

[jd. G dȍjkie, mn. G dȍjkii] – žena koja doji tuđe dijete, dojilja → dojkȁ.

dõjt

svrš. [prez. jd. 1. dõjdem, mn. 3. dõjdeju/dõjdedu, imp. jd. 2. dōjdȉ, prid. rad. jd. m. dȍša/dȍšo, ž. dȍšla, s. dȍšlo] – kretanjem i mijenjanjem mjesta naći se na odredištu; prispjeti, stići, doći • Õf mȉsec kaj dõjde, kūpȉli ti bȕmo šȏline.

dokāzȁt (se)

svrš. [prez. jd. 1. dokãžem, mn. 3. dokãžeju/dokãžedu, imp. jd. 2. dokãži, prid. rad. jd. m. dokāzȁ, prid. trp. jd. m. dokãzan, ž. dokãzana] – 1. činjenicama utvrditi istinitost, izvesti dokaz iz činjenica i njihovih veza, uvjeriti, dokazati, 2. postupcima, radom, uspjesima postići dobro mišljenje o sebi u javnosti, dokazati se • Nȉš mu ne mȍrem dokāzȁt kȁj je trdoglȁf!

dokažȇvat

nesvrš. [prez. jd. 1. dokažẽvam, mn. 3. dokažẽvaju/dokažẽvadu, prid. rad. jd. m. dokažēvȁ] – dokazivati → dokāzȁtČȉ im bȍlj dokažẽvam, nȉš ne rȁzmeju.

doklātȉt se

svrš. [prez. jd. 1. doklãtim se, mn. 3. doklãtiju/doklãtidu se, imp. jd. 2. doklātȉ, prid. rad. jd. m. doklātȉ] – 1. potucajući se doći na neko mjesto; dotepsti se, doskitati se, 2. stići na neko mjesti ljuljajući se, klateći se, doklatiti se → klȉpsatNajempũt se doklātȉ tã dosadȃk i nȉkak se nĩ ftȉ zdȉgnit.

dȍkolenka

ž. [jd. G dȍkolenke, mn. G dȍkolenki(h)] – čarapa koja seže do koljena, dokoljenka • Mȁma mi je kūpȉla pȃr lĩpih dȍkolenkih.

dȍkončak

m. [prez. jd. 1. dȍkončka, mn. 3. dȍkončkof] – 1. pismeni ili usmeni sporazum o međusobnim obvezama, dogovor, 2. sastanak koji se organizira radi sporazumijevanja i dogovaranja → dȍgovorH nedȉlju pȍjemo na zȁdi dȍkončak za svȃrbu.

dokȍnčan

prid. [ž. dokȍnčana] – 1. koji je doveden do kraja, dokončan, 2. koji je dogovoren • Tȏ je sȅ dokȍnčano, nȃj nȉš brȉgovat.

dokončȁt

svrš. [prez. jd. 1. dokȍnčam, mn. 3. dokȍnčaju/dokȍnčadu, prid. rad. jd. m. dokȍnča] – 1. dokončati, dovršiti, završiti, 2. sklopiti dogovor, dogovoriti se • Vȅč je vrȋme da tõ okãpae dokȍnčaju.

dokopȁt (se)

svrš. [prez. jd. 1. dokȍpam (se), mn. 3. dokȍpaju/dokȍpadu (se), imp. jd. 2. dokȍpaj, prid. rad. jd. m. dokopȁ (se)] – 1. dočepati se čega, 2. domoći se, steći što trudom i naporom domoći se, dočepati se • Kat se dokȍpam prãvoga poslȁ, ȕnda bu sȅ prȁf.

dokotȗrat (se)

svrš. [prez. jd. 1. dokotȗram, mn. 3. dokotȗraju/ dokotȗradu, imp. jd. 2. dokotȗraj, prid. rad. jd. m. dokotȗra] – 1. stići na neko mjesto kotrljajući se (o predmetu koji se kotrlja), 2. pren. pomalo dospjeti na željeno mjesto, pomalo postići, dogurati do čega → kotȗratPijȃnci se kȏmaj dokotȗraju do hȉže.

dokrājčȉt

svrš. [prez. jd. 1. dokrãjčim, mn. 3. dokrãjčiju/dokrãjčidu, prid. rad. jd. m. dokrājčȉ] – 1. privesti kraju, doći do kraja; dokončati, završiti, 2. učiniti komu kraj, uništiti koga, dokrajčiti; usmrtiti • Nastrilȅnoga gȍluba mȏram dokrājčȉt da se ne mȕči.

dokũdar

pril. – dokle (u prostornom značenju), dokud • Dokũdar ȉde ovã cȉsta?

dokūpȉt

svrš. [prez. jd. 1. dokũpim, mn. 3. dokũpiju/dokũpidu, imp. jd. 2. dokũpi, prid. rad. jd. m. dokūpȉ] – kupiti uz ono što je već kupljeno • Dokūpȉ sam komȃd grȕnta vuz stãru domovȉnu.

dokũt

pril. – dokle (u prostornom značenju) • Nȁš je grȕnt dokũt mȍreš vȉdit.

dȍl

pril. – niže od neke ravnine koja se zamišlja kao srednja ili od ravnine na kojoj se stoji; dolje (smjer) → dȍliDȅni škrljãk dȍl z glãve.

dolenȉca

ž. [jd. G dolenȉce, mn. G dolenȋc] – dio seljačkih kola, donja daska na zaprežnim kolima • Raskāpȁ sam vȏs, prȅmeni bum dolenȉcu, ovã mi je sprhnȉla.

doletȉt

svrš. [prez. jd. 1. doletĩm, mn. 3. doletĩju/doletĩdu, imp. jd. 2. doletȉ, prid. rad. jd. m. doletȉ] – 1. leteći stići, doći u letu na neko mjesto, 2. pren. a. jureći doći, stići u žurbi, b. stvoriti se odnekud, najedanput se iznenada naći na nekom mjestu; doletjeti • Jȅn škȁc je doletȉ i čȁpi pȋceka.

Dȍlfičevo

s. [G Dȍlfičevoga] – toponim • Dȍlfičevo je tȑsje pot Svẽtim Krīžȕm tȁk nazvãno po jednȏmu Krȃcu kȁj se zvȁ Dȍlfi i tȏ je užīvȁ, a imȁ je brȁta Hȕberta.

dȍli

pril. – dolje (mjesto) → dȍlDȍli h Kljūčȕ ȉmam kȗma.

dolĩt

svrš. [prez. jd. 1. dolĩjem, mn. 3. dolĩjeju/dolĩjedu, imp. jd. 2. dōlȉ prid. rad. jd. m. dȍli] – doliti → dolīvȁtDōlȉ mi f kȕpicu jȍš vīnȁ.