hlȃt | ž. [jd. G hlȃda, mn. G hlȃdof] – 1. hlad, hladovina, mjesto u sjeni, prostor zaštićen krošnjom ili krovom koji nije izložen izravnom utjecaju sunca, 2. u izrazu na hlȃt – način priređivanja nekih jela u kojih je poželjno svojstvo hladnoća (ob. grah, krumpir ili krastavci na salatu), na hladno • Na dvorȉšču je hrãst, dȉla nam lĩpoga hlȃda. Jȉli smo pȁžulj na hlȃt s pečẽnum rȉbum. |
hlȋbek | m. umanj. [jd. G hlȋbeka, mn. G hlȋbekof] – hljepčić → hlȋp • S pečĩ sam na lopãru zvȁdila hlȋbek krȕheka. |
hlȉp | m. [jd. G hlȉba, mn. G hlȉbof] – kruh okrugla oblika • Na kȏminu se shãjaju hlȉbi korȕznoga krȕha. |
hlȋpček | m. umanj. [jd. G hlȉpčeka, mn. G hlȉpčekof] – malo okruglo pecivo, hljepčić → hlȉp • Hjȗtro vuz mlīkȍ jīmȍ mãle hlȋpčeke od bĩle mȇlje. |
hlĩt | svrš. [prez. jd. 1. hlĩvam, mn. 3. hlĩvaju/hlĩvadu, imp. jd. 2. hlȋ, prid. rad. jd. m. hlīvȁ] – uliti, natočiti → vlȋt • Vu tã rȃjglek hlȋ mlīkȍ. |
hlīvȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. hlĩvam, mn. 3. hlĩvadu/hlĩvaju, prid. rad. jd. m. hlīvȁ] – ulijevati, točiti → līvȁt • Zi škȁfim hlĩvam vīnȍ h vȏžu. Sȕkla se h Drĩu hlĩva h Sāvȕ. |
hlȍm | m. [jd. G hlomȁ, mn. G hlomȏf] – gusto obrasla šuma → flȍm • Kȏmaj hȍdim čez tã hlȍm kak je sȅ zarãslo. |
hlovȉt (se) | svrš. [prez. jd. 1. hlovĩm (se), mn. 3. hlovĩdu/hlovĩju (se), prid. rad. jd. m. hlȍvi (se), ž. hlovĩla] – 1. uloviti, uhvatiti ili ubiti u lovu; upecati, 2. pren. vještinom steći, dobiti, 3. trčeći stići, 4. upasti u zamku → flovȉt • Kat mȁčke hlovĩju mȉše, ne pojījȕ ih, nek se ž ȉmi nahitãvaju. |
hmajgovȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. hmajgȕjem, mn. 3. hmajgȕjeju/hmajgȕjedu, prid. rad. jd. m. hmajgovȁ] – besposličariti, dangubiti, krasti Bogu dane → majgovȁt • Po cĩle dȃne samo hmajgȕjedu, nȉš nȅ bi dȉlali. |
hmākȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. hmãčem/hmãkam, mn. 3. hmãčeju/hmãčedu/hmãkaju/hmãkadu, prid. rad. jd. m. hmākȁ] – umakati, uranjati (ob. djelomično) u tekućinu • Krȕh si hmãčem h mlīkȍ i tȏ rȁt jĩm. |
hmakīvȁt (se) | nesvrš. [prez. jd. 1. hmakĩvam (se), mn. 3. hmakĩvaju/hmakĩvadu (se), prid. rad. jd. m. hmakīvȁ (se)] – 1. odmicati, pomicati na veću udaljenost, 2. udaljivati se, 3. pren. više se razviti, postići veći napredak • Hmakĩvam se tračlȋvih sẽlskih bȃp. |
hmĩrae | s. [G hmĩraa] – umiranje → hmīrȁt • Prȋ je bȋlo hmĩraa od sȕšice, kȁj nȋ bȋlo vrãštva. |
hmīrȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. hmĩram, mn. 3. hmĩraju/hmĩradu, prid. rad. jd. m. hmīrȁ] – umirati → vmīrȁt • Po svĩtu decȁ hmĩraju od glȃdi, nȋmaju kȁj za jȉst. |
hmirȋvat | nesvrš. [prez. jd. 1. hmirĩvam, mn. 3. hmirĩvaju/hmirĩvadu, prid. rad. jd. m. hmirīvȁ] – umirivati, smirivati • Fȍrt se svȁdiju i tūčȅju i trȋba ih hmirīvȁt. |
hmȉt (se) | svrš. [prez. jd. 1. hmȉjem (se), mn. 3. hmȉjeju/hmȉjedu (se), imp. jd. 2. hmȋ (se), prid. rad. jd. m. hmȉ (se), prid. trp. jd. m. hmĩt, ž. hmītȁ] – vodom oprati lice ili ruke, umiti (se) → vmȉt • Hmȉla sȁm se z mzlum vodũm. Gledĩm u kak je hmītȁ, nĩ zamȁzana. |
hmīšȁt (se) | svrš. [prez. jd. 1. hmĩšam, mn. 3. hmĩšaju/hmĩšadu, prid. rad. jd. m. hmīšȁ, prid. trp. jd. m. hmĩšan, ž. hmĩšana] – 1. dodati manju količinu većoj, 2. uvući se u neku radnju; umiještati se • Hmīšȁ sam se dok su se hȁrili pak sam i jã dȍbi šlȁnfarnicu. |
hmĩvae | s. [G hmĩvaa] – umivanje → hmīvȁt (se) • Sȁko jȕtro je hmĩvae i rȉhtae prȋ nek nȉkam ȉdemo. |
hmīvȁt (se) | nesvrš. [prez. jd. 1. hmĩvam (se), mn. 3. hmĩvaju/hmĩvadu (se), prid. rad. jd. m. hmīvȁ (se)] – umivati (se) → hmīvȁt • Māčkȉ se zi cȁpam hmĩvaju. |
hmȍčiti (se) | svrš. [prez. jed. 1. hmȍčim (se), mn. 3. hmȍčiju/hmȍčidu (se), prid. rad. jd. m. hmȍči (se)] – smočiti (se) • Nȃj pūščȁt pȅmzlin hmȍčen h fȃrbu, bu se zȁsuši. |
hmotȁt | svrš. [prez. jd. 1. hmȍtam, mn. 3. hmȍtaju/hmȍtadu, prid. rad. jd. m. hmotȁ] – obaviti, zaviti sa svih strana, umotati • Dȃre hmȍtaju f šãre papīrȅ i zvẽžeju mȁšline. |
hmrīlȍ | s. [jd. G hmrīlȁ] – stanje umirućega • Pȍp ga spovȋda či je na hmrīlȕ. |
hmrĩt | svrš. [prez. jd. 1. hmrẽm, mn. 3. hmrẽju/hmrẽdu, imp. jd. 2. hmrȉ, prid. rad. jd. m. hmȓ, ž. hmla] – umrijeti → hmīrȁt, vmrĩt • Dȅnes hjȗtro nam je hmȓ sūsȅt. |
hmūknȉt | svrš. [prez. jd. 1. hmũknem, mn. 3. hmũkneju/hmũknedu, prid. rad. jd. m. hmūknȉ] – umuknuti, zašutjeti, zanijemiti, prestati govoriti, početi šutjeti → vmūknȉt, zamūknȉt • Dȅ hmũkni vȅč jempũt, povĩdaš cĩli dȃn jednȍ te ȉsto! |
hnaprȋj | pril. – unaprijed → nȁprvo, hnȁprvo • Hnaprȋj ga osujẽvaju, a morzȉt nĩ nȉš krȋf. |