ž. [jd. G jetrẽnke, mn. G jetrẽnki(h)] – rana proljetna zeljasta biljka iz porodice žabnjaka svijetlomodrih cvjetova i trokrpastih listova; česta u listopadnim šumama • Jetrẽnke rāstȅju sȉgdi dȉ je fȁjtno.

ž. [G Jȅvice] – varijanta ženskog imena Eva • Jȅngova stãra mȁma je Jȅvica.

ž. [jd. G jezerȁče, mn. G jezerȃč] – novčanica od tisuću jednica → hiljãdarka • Nȋkoji ljȗdi su imȁli jezerȃč kȁj su si sȅga privūščȉli i kupovȁli kȁj su ftȉli.

m. [jd. G jezīčkȁ, mn. G jezīčkȍf] – od jezik (onoga što je kao jezik); batić (zvona), jezičak, kazaljka (na vagi) • Mȃcek zvȁdi jezīčȁc i tȁk flȅka mlĩko. Jezīčȁk se na vȃgi zmaknȉ, pak vȃga prȁf ne kãže. Poglȇ, nȉkaj gorĩ, jezīčkȉ ogȁ su sȅ vȅkši.

prid. [ž. jezȉčava] – koji ima dug jezik, oštar na jeziku; lajav, brbljav • Tȁk je jezȉčaf da drȕgi ne mȍreju dõjt do rȋči.

m. [jd. G jezȉka, mn. G jezȉkof] – 1. anat. pokretljiv mišić u usnoj šupljini čovjeka i životinja, organ za okus i uzimanje hrane, u čovjeka jedan od organa govora, 2. a. sustav glasova, gramatike, naglasaka, riječi i fraza kojima ljudi izražavaju svoje misli i osjećaje, b. riječi i metode njihova kombiniranja koje upotrebljavaju i razumiju drugi ljudi, c. čujan i artikuliran sustav za prenošenje poruka proizveden radom govornih organa; jezik • Tõ su bȃbji tračljȉvi jezȉki. Ũn nȋma glȁke na jezȉku, sȅ povĩ.

prid. [ž. jezȉkova] – koji je od jezika, jezikov • Kad dõjdeš domȏm, buš dȍbi jezȉkovu jȗhu!

m. [jd. G Jȇzuša, mn. G Jȇzušof] – 1. prema kršćanskom učenju Sin Božji, 2. prema islamskom učenju Božji poslanik; Isus iz Nazareta; njegov život, poslanstvo, nauk, raspeće i uskrsnuće opisani u četiri evanđelja; Mesija, Jaganjac Božji, Sin Čovječji, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, Učitelj, Kralj, Pastir, Sudac, Jesus, Jezus, Jezuš, Isukrst, Krist, Kristuš • Fãlen bȕdi Jȇzuš Krȉstuš!

m. [jd. G Jȇzušeka, mn. G Jȇzušekof] – Isusek → Jȇzuš • Prȍsimo Jȇzušeka da nam pomȍre.

prid. [ž. Jȇzušova] – koji se odnosi na Isusa, Isusov → Jȇzuš • Tõ je Jȇzušova mȕka kȁk tẽ bokčȉje živĩju.

m. umanj. [jd. G jȅžeka, mn. G jȅžekof] – 1. mali jež, ježić, 2. vrlo kratko šišana kosa koja strši, stršava frizura; jež • Ošȋšo me na jȅžeka, sȁt sam tȁk smīšȁn.

s. [G Jȋfšinoga] – toponim • H Drĩju prȁma Sāvȉ z drȕgu strȃn ot Prũdof je Jȋfšino.

m. [jd. G jīlcȁ, mn. G jīlcȍf] – onaj koji uživa u obilnom jelu, koji mnogo jede, jelac • Kȁj dõjde prȅt jenga, sȅ pojĩ, prȃvi je jīlȁc.

s. [G jȉla] – ono što se jede, ono što je priređeno tako da se može jesti; jestivo, jestvina, jezba, jezbina, jelo • Tõ jȉlo nĩ žmȁhno i nȇčeju ga jȉst.

m. [jd. G jȋza, mn. G jȋzof] – 1. vidljivo izraženo nezadovoljstvo; gnjev, srdžba, ljutnja, 2. vir • Ž jȅnga ȉde vȃn sãmi jȋs.

nesvrš. [prez. jd. 1. jĩm, mn. 1. jīmȍ/jĩmu, imp. jd. 2. jȋ, prid. rad. jd. m. jȉ, ž. jȉla, sup. jȋst] – žvakati i gutati jelo, hraniti se, jesti • Namečȉ si f tanĩr i jȋ!

[jd. G jistvĩne, mn. G jistvĩn] – više različitih jela • Na svȃrbi je bȋlo vȉše sȁkojačkih jistvĩn.

m. – varijante muškog imena Ivan • Jīvȅ po cȋle dȃne hȍdi po cȉsti.

s. [jd. G Jivȁa, mn. G Jivȁih] – blagdan sv. Ivana, Ivanje → Ivȃe • Na Jivȁe su na Vȗkovom Selȕ vȕžgali krȋs.

prid. [ž. jizičȃsta] – koji je oštar na jeziku → jezičȃf • Fȕrt povĩda i klȁfra kat je jȃko jizičȃst.

prid. [ž. jizičȃva] – koji je oštar na jeziku → jizičȃst • Jȃko je jizičȃva.

nesvrš. [prez. jd. 1. jezȉčim, mn. 3. jezȉčiju/jezȉčidu, prid. rad. jd. m. jezȉči] – stalno se na sve tužiti, stalno biti nezadovoljan; jadikovati, kukati, prigovarati • Nĩ trȋba za sȁko jizȉčit, bȍle mūčȁt.

m. [jd. G jizȉka, mn. G jizȉkof] – jezik → jezȉk • Unã ȉma gdoga jizȉka, sȁkoga pošpȍta.

nesvrš. [prez. jd. 1. jizĩm (se), mn. 3. jizījȕ (se)/jizīdȕ (se), prid. rad. jd. m. jȉzi, prid. trp. jȋzan, ž. jiznȁ] – srditi (se), ljutiti (se) → jadȉt (se) • Jizījȕ se kȁj ih decȁ nẽčeju poslūhnȉt. Unã je fȕrt jiznȁ.