m. [G Kl(j)ūčȁ] – toponim • Kljũč je prȉk štrȅke.

m. [jd. G Kl(j)učȁna, mn. G Kl(j)učȁnof] – stanovnik Ključa → Klũč • Jȅn Ključȁn čȕdaj obdilãva grȕnta i jȃko je vrīdȁn.

ž. [jd. G kl(j)učȁnice, mn. G kl(j)učȁnic] – otvor brave u koji se uvlači ključ, ključanica • Ftȑgni mi se klũč h klučȁnici, sȁt ne mȍrem otklenȉt vrãta.

ž. [jd. G Kl(j)učȃnke, mn. G Kl(j)učȃnki] – stanovnica Ključa • Ključȃnke pečẽju fĩne orehȁče i makovȁče.

prid. [ž. kl(j)učȃnska] – koji se odnosi na Ključ → Klũč • Čes ključȃnski mȏst hȍdimo se kūpȁt na Sȕklu.

m. umanj. [jd. G kl(j)ũčeka, mn. G kl(j)ũčekof] – mali ključ, ključić • Zgȕbi sam klũček od lȍkota na vrãti, sȁd bum ga mõro odrȉzat.

ž. [jd. G kl(j)ȕke, mn. G kl(j)ȕki(h)] – kvaka, pogr. velik nos • Kljȕka se na vrãti potȑla, ne mȍrem zãjt nȕtri.

prid. [ž. kl(j)ȕkasta] – koji je nalik na kuku, kukast, kljakast, kvakast • Ovã bȁtina je kljȕkasta, tȁk je fȇs zvĩta.

nesvrš. [prez. jd. 1. kl(j)ȕkam, mn. 3. kl(j)ȕkaju/kl(j)ȕkadu, prid. rad. jd. m. kl(j)ȕka] – neprestano koga bockati, dosađivati • Ne mȍrem vȅč zmãgat kȁk me fȍrt kljȕkaju z bedarȉjam.

m. [jd. G klȕmpa, mn. G klȕmpof] – 1. neiskoristiv ostatak čega (nakon upotrebe, industrijske prerade i sl.), 2. mjesto na koje se odlažu takvi ostatci, otpad • Sȁku srȋdu klȕmp vȍziju na smetjȇ.

m. [jd. G kl(j)ȗna, mn. G kl(j)ȗnof] – 1. rožnat produžen kraj gornje i donje čeljusti ptica (i nekih drugih životinja), 2. pogr. usta • Nĩmam cȁjt jȉst pak hȉtro hȉtim nȉkaj f kljȗn.

ž. [jd. G klūpȅ, mn. G klūpȉ(h)] – klupa • Tẽri se đãki nĩsu ftȉli vučȉt il nĩsu ftȉli poslũhnit sȉdili su h magarẽčoj klūpȉ, kaj je bȋla pȏse od drȕgif.

nesvrš. [prez. jd. 1. kl(j)ȕjem, mn. 3. kl(j)ȕjeju/kl(j)ȕjedu, prid. rad. jd. m. kl(j)ȕva] – uzimati hranu kljunom, udarati kljunom, pren. riječima neprestano podjarivati koga, nabadati, stalno čime gnjaviti koga, dosađivati upornim inzistiranjem, kljucati • Pȉščanci su se pȍčeli z jãjc kljuvȁt, jȕtri se bȕju vȁlili. Pȉceki kljȕjeju ze zi štrūčkȍf korȕze kȁj im hȉtim.

pril. – u skorom, kratkom vremenu; ubrzo, malo poslije, uskoro • Mãko me počȅkaj, kmȃli dõjdem.

nesvrš. [prez. jd. 1. kmečĩm, mn. 3. kmečĩju/kmečĩdu, imp. jd. 2. kmēčȉ, prid. rad. jd. m. kmēčȁ] – 1. oglašavati se s kme (o dojenčetu i njegovu plaču), 2. dosadno plakati, kmečati, 3. pren. pretjerano se tužiti, jadikovati, biti dosadan s jadanjem, jadati se • Dītȅ spĩ, a čȉ kȁj škrȍne, mȃm pȍčme kmēčȁt.

m. [jd. G kmẽčafca, mn. G kmẽčafcof] – onaj koji stalno kmeči, kmečalo → kmēčȁt • Tȏ dītȅ fȕrt kmečĩ, prãvi je kmẽčavac.

m. [jd. G kmetȁ, mn. G kmetȏf] – neslobodan seljak vezan za zemlju svoga feudalnog gospodara, potlačeni seljak, kmet • Nȅgda je kmȅt mōrȁ dȉlat za velikāšȅ i nȋ imȁ nȉkakve pravȉce.

ž. [jd. G kmetȉje, mn. G kmetȋj/kmetȉjih] – seosko imanje → kmȅt • Jȅngova kmetȉja je nȃjvȅkša h cĩlomu selȕ.

ž. [jd. G kmĩce, mn. G kmĩc(ih)] – tama, mrak, tmina • Kmĩca kmĩcu ȉšče.

pril. [ž. kmīčnȁ] – mračan, taman → kmĩca • Dotȉraj blȃgo s pȁše domȏm, kmīčnȍ je, kmȃli bu nȏč.

nesvrš. [prez. jd. 3. kmičĩ se, mn. 3. kmičĩju/kmičĩdu se, prid. rad. jd. m. kmīčȉ] – 1. tonuti u mrak, 2. pren. postajati mračan, smrknut, zlovoljan, 3. gubiti moć rasuđivanja (o duhu) • Slȁbo mi je, prȅt očmĩ mi se pȍčelo kmīčȉt.

m. [jd. G knȁjpa, mn. G knȁjpof] – 1. prženi nadomjestak kave, → cikȏrja dȋfka, 2. vrsta postolarskog noža • H mlīkȍ se dȉ skȕhani knȁjp i tȁk smo jȉli bĩlu kāvȕ.

prid. – 1. tek toliko koliko dostaje, jedva, 2. tek toliko koliko doseže, tijesno • Jȁklen me tiščĩ kat mi je knȁp. Nĩmam cȁjta, bežĩm na cȕk, vȅč mi je na knȁp.

m. [jd. G knȅdlina, mn. G knȅdlinof] – okruglo oblikovano i eventualno punjeno tijesto od krumpira, žemički, krupice i sl., dio mnogih jela ili posebno jelo; okruglica, knedla • Dȉlam knȅdline z mandȃlicam il slȉvam, tȏ rȁdi jīmȕ.