s. [kolīȁ, mn. G kolĩ] – svinjokolja, kolinje • Namĩščamu gãge kaj bȕmo imȁli kolījȅ.

s. [jd. G kolȋnca, mn. G kolȋncof] – koljeno stabljike • Zi sȁkoga kolȋnca na kȉti tȉraju lȉsteki i cvȉteki.

nesvrš. [prez. jd. 1. kolȋnčim, mn. 3. kolȋnčiju/kolȋnčidu, prid. rad. jd. m. kolȋnči] – stavljati spone na noge životinje, koljenčati → skolȋnčit • Krȁvam nȍge kolȋnčiju da ne mȍreju prẽt v luckȏ.

ž. pl. t. [G kolīnȅ, mn. G kolĩn(ȉh)] – meso koje se daje nakon klanja susjedima, rodbini • Kȗmum nesẽm kolīnȅ, mȁlo krmenȁtlina, divenȋc i ocvȃrkof.

s. [jd. G kolȉna, mn. G kolȋn/kolȉnih] – 1. koljeno 2. tehn. dio čvrstog tijela koji je u odnosu na ostale savijen pod nekim kutom, čvor, pregib, 3. srodnici s obzirom na pretka (o ljudima), podrijetlo, pleme, rod (o ljudima) • Mĩ smo si rođākȉ tȅkar h čettomu kolȉnu.

nesvrš. [prez. jd. 1. kȍlim, mn. 3. kȍliju/kȍlidu, prid. rad. jd. m. kolȉ] – postavljati kolce za biljke, koliti • Pȁžulj se trȋba kolȉt da se spȉa po kõlcih.

s. zbir. [kõlja] – kolci, kolje → kolȁc • Cĩpamo kõlje za tȑsje.

m. [jd. G kolobãra, mn. G kolobãrof] – 1. obruč svjetla oko Mjeseca, Sunca i drugih izvora svjetlosti, Mjesečev krug, 2. obruč poviše ili oko glave svetaca, aureola, nimbus, 3. (ob. mn.) izraženi, natekli podočnjaci, kolobari • Pot očjȁm ȉma čne kolobãre.

[prez. jd. 1. kolobĩčem se, mn. 3. kolobĩčeju/kolobĩčedu se, prid. rad. jd. m. kolobītȁ se] – prevrtati se, okretati se • Ždrȋbe se f kobȉli fȇst kolobĩče, tȁki se bu zlẽglo.

m. [jd. G kȍlomȃza, mn. G kȍlomȃof] – mazivo za ležajeve osovina vučnih kola, kolomaz • Čȉ se na kotāčȅ dȅne kȍlomȃst, ȕnda ne cvĩliju i ne škrĩpljeju.

ž. [jd. G kolõne, mn. G kolõn(ih)] – poredak vojnika ili vozila u kretanju jedan za drugim • Na cȉsti je kolõna ãtof, kaj je na križȃu bȉ karambȏl.

m. [G kȍlovoza] – osmi mjesec u godini, kolovoz • Vȅlika Mȁša je 15. kȍlovoza.

m. [jd. G kolȏvrata, mn. G kolȏvratof] – naprava za predenje, kolovrat • Dȅnes nȉgdo ne prẽde pak vȅč nĩ nit kolȏvratof.

nesvrš. [prez. jd. 1. kolovrȁtim, mn. 3. kolovrȁtiju/kolovrȁtidu, prid. rad. jd. m. kolovrȁti] – obavljati razne poslove • Posprimljȇvam, rȉhtam, pomȉčem i tȁk kolovrȁtim cĩli dȃn po hȉži.

m. umanj. [jd. G komȁčeka, mn. G komȁčekof] – komadić → falȁt, komȃt • Nȕ, dȅ si zȅmi õf komȁček zlĩvanke.

m. umanj. [jd. G komadĩčka, mn. G komadĩčkof] – komadić → falȁčec, komȁček • Dȅ mi odrȉži komadĩčak krȕheka.

pril. – 1. s naporom, teškom mukom; nestrpljivo, 2. u najboljem slučaju; najviše, jedva • Kȏmaj sam se zmȉslila.

nesvrš. [prez. jd. 1. komandĩrim, mn. 3. komandĩriju/komandĩridu, prid. rad. jd. m. komandĩri] – zapovijedati, naređivati, komandirati • Ũn se je nȁfči sȁmo komandīrȉt, a nẽče se prijẽt dȉlat.

m. [jd. G komārcȁ, mn. G komārcȍf] – leteći kukac dvokrilac iz porodice komaraca, komarac • Komãrci su me cȋloga spȉkali.

m. [G Kȍmarof] – toponim • Grȕnt na Svẽtomu Krīžȕ famȉlije Kȍmar.

m. [G Kȍmarnika] – toponim • Ledȉne h Kljūčȕ prȁma Drĩu.

m. [G Kȍmarovoga zvȋrčeka] – toponim • Zvȋrček h Šenkȏfcu vus Kȍmarof grȕnt.

s. [G Kȍmarovoga] – toponim • Kȍmarovo je grȕnt na Vȗkovomu Selȕ.

m. [jd. G kȏmada, mn. G kȏmadof] – 1. odijeljen dio cjeline, komad, 2. dio konjske opreme • Zȅmi kȏmat i dȅni ga na koȁ.