prid. [ž. korenȉčna] – dugovječan, izdržljiv • Dȉda sȅ mȍre dȉlat, zdrȁf je, ũn je korenȉčan.

[jd. G korenĩne, mn. G korenĩn] – 1. skupni naziv za korijenje (repa i sl.), 2. drač • S kopȁčum je ocȉko sȕ korenĩnu.

nesvrš. [prez. jd. 1. korȉtim se, mn. 3. korȉtiju/korȉtidu se, prid. rad. jd. m. korȉti] – poprimati oblik korita • Čȉ su dȁske prȅveč na sũncu, hȍčeju se korȉtit, a ȕnda nĩsu za nȕc, nek sȁmo za skūrȉt.

s. [jd. G korȉta, mn. N korȋta, G korȋt] – posuda za pranje rublja ili hranjenje nekih domaćih životinja, ob. drvena, korito • Decȁ nȅgda nĩsu imȁli sãkih pak su se f korȉtu sãkali. Plȁftu tẽru su htȉli ravnȁt su dȉli na stȏ. Nã u su dȉli sukȁlo, a na sukȁlo korȉto, a h korȉto vȅkše, tȅže dītȅ. Vlĩkli su tȏ sukȁlo s korȉtum i z ditȅtum po plȁfti i tȁk su u ravnȁli.

ž. [jd. G korȉzme, mn. G korȉzmi(h)] – četrdesetodnevni post od Pepelnice do Uskrsa, 40 dana priprave za Uskrs, četrdesetnica, korizma • H korȉzmi smo se priprãvljali za Vuzȁm.

ž. [jd. G kȍrače, mn. G kȍrači(h)] – kornjača • Čȉ kȍrača čũti da oj bu dȏ kȁj fčȉni, povlĩče se vũ se.

m. [jd. G kȏrlata, mn. G kȏrlatof] – drvena kutija za ubacivanje sijena sa staje • Hvȇčer nahȉčemo f kȏrlat sȇna za cĩli dȃn hrānȉt blȃgo.

nesvrš. [prez. jd. 1. kormãnim, mn. 3. kormãniju/kormãnidu, prid. rad. jd. m. kormānȉ] – upravljati vozilom • Pȅljamo se na matōrȕ, a jã kormãnim.

m. [jd. G kȏruša, mn. G kȏrušof] – izdvojen ili povišen dio crkve gdje stoje orgulje i gdje se smještaju pjevači; pjevalište, kor • Sȁku nedȉlju popĩvam na kȏrušu.

ž. [jd. G korȕške, mn. G korȕških] – vrsta djeteline • Na dvȋsto klȃfri rãste korȕška dȉtelina.

ž. [jd. G korȕze, mn. G korȕzih] – bot. žitna biljka iz porodice trava visoke snažne stabljike, plod mu je žuto zrnje na klipovima; kukuruz → kurȕza • Pȍt Frãkum sam cĩli dȃn okãpala korȕzu.

m. [jd. G koružãka, mn. G koružãkof] – spremište za kukuruz, kukuružnjak → kuružãk • Z koružãka jẽmljem korȕzu za hrãeje blȃga i živȃdi.

prid. [ž. korȗzna] – koji je od kukuruza, kukuruzni → korȕza • Na lopãru sam s pȅči zvȁdila korȗzni krȕh.

ž. [jd. G korȕznice, mn. G korȕznic] – posječene stabljike s kojih su obrani klipovi kukuruza, kukurozovina • Cĩpam korȕznicu i mȅčem u h rȁstave.

m. [jd. G kȏsa, mn. G kȏsof] – ptica pjevica, mužjak crne boje i žutog kljuna, kos • Dȍbar vȅčer, gȍspon kȏs, jã sam dȍša gȏ i bȏs…

ž. [jd. G kosẽ, mn. G kõs/kosĩ] – 1. vlasi na glavi čovjeka, kosa, 2. oruđe kojim se, držeći ga s obje ruke, kosi trava, korov; kosa → lȃsi • Sūsȅt Frȁncek nam je sklepȁ kȍsu.

m. [jd. G koscȁ, mn. G koscȏf] – onaj koji kosi, kosac → kosȁ • Koscȉ kosĩju dũge žlȁke trāvȅ.

nesvrš. [prez. jd. 1. kȍšem, mn. 3. kȍšeju/kȍšedu, prid. rad. jd. m. kosȁ, prid. trp. jd. m. kȍsan, ž. kȍsana] – sitno rezati, sjeckati → skosȁt • Kȍšem bȕče za pȁjceke zi širõčkum. Mãli pȃjceki rȁdi jĩju kȍsane bȕče.

ž. [jd. G kosȉdbe, mn. G kosȉdbi] – radovi na košenju trave, kosidba, košnja → košȁ • Kosȉdba je nȉgda bȉ nȃjtȅži težãčki posȁ.

m. [jd. G kosĩra, mn. G kosĩrof] – savijeno sječivo, veliki ručni nož za obrezivanje granja i loze, kosir • Kosĩr je nȃjbȍl nãredan za gũlee kȏr z kolcȏf.

s. [jd. G kosȉšča, mn. G kosȋšč] – držak kose → kosȁ • Kosȉšče se dȉla z tdoga drȋva, a na ẽm je natȁkena kosȁ.

nesvrš. [prez. jd. 1. kosĩm, mn. 3. kosĩju/kosĩdu, prid. rad. jd. m. kȍsi] – sjeći travu ili žito kosom • Koscȉ kosĩju, fȇst se pȁščiju, kaj nȅ bu gȍdina.

svrš. [prez. jd. 1. kȍsmam, mn. 3. kȍsmaju/kȍsmadu, prid. rad. jd. m. kosmȁ] – mrsiti kosu, kuštrati → kundrȁt • Dȅ me nãj kosmȁt, kȁk bum zglẽdi!

prid. [ž. kosmãta] – 1. na kojem je mnogo kose, koji je obrastao kosom, 2. na kojemu je mnogo dlake, koji je obrastao dlakom; dlakav • Mȉsec dãn se nĩ podbrȉ, pak je kosmȁt.