m. [jd. G krtolȏfca, mn. G krtolȏfcof] – mjesto ulaska krtice u zemlju, krtičnjak • Kȓti su zdȉgnili zȅmlju, skȍro cĩli vȑt je pȕn krtolȏfcof.

m. [jd. G krȕha, mn. G kruhȏf] – 1. uskislo pečeno tijesto, kruh → hlȉp • Õf je čovȉk dȍbar kȁk krȕh.

m. umanj. [jd. G krȕheka, mn. G krȕhekof] – mali kruh, kruščić → krȕh • Nȋkoji ljȗdi h svĩtu nĩmaju ni kȍrice krȕheka.

s. [G Krulȉčevoga] – toponim • Ledȉne h Kljūčȕ vuz glãvnu cȉstu, tẽre su naslīdȉli trȋ sȋni Krulȉči.

m. [G Krulĩščaka, Krolĩščaka] – toponim • Mȉsto na Svẽtomu Krīžȕ za tẽro ljȗdi s hȅca velĩju kȁk se tȗ fȍrt čȕlo tũlee krȃf.

nesvrš. [prez. jd. 1. krũlim, mn. 3. krũliju/krũlidu, prid. rad. jd. m. krūlȉ] – 1. oglašavati se (o kravi, svinji), 2. pogr. pjevati, krčati u želucu • Pȃjceki krũliju, lȁčni su. Zistȁli su se da bȕju popĩvali, a sȁmo krũliju. V želȕcu mi je pȍčelo krũlit od glȃdi.

m. [jd. G krumpĩra, mn. G krumpĩrof] – krumpir • Zrȇstala sam krumpĩr za obȉt.

m. [jd. G krumpirȉšča, mn. G krumpirȉščof] – polje na kojem raste krumpir, krumpirište • Z mȍtikum pȍjemo skãpat krumpĩre na krumpirȉšče.

prid. – koji pripada krumpiru, koji je od krumpira, krumpirov → krumpĩr • Skȕhala sam krumpĩrove obilȋnke za pȃjceke.

ž. [jd. G krȕnice, mn. G krȕnic] – niska zrna za molitvu, rozarij, brojanica • Sȁku vȅčer h špȁmpetu si zmȍlim krȕnicu.

s. [G Krupljȁničevoga] – toponim • Krupljȁničevo je mȉsto na Vȗkovomu Selȕ i na Svẽtomu Krīžȕ kadȉ je nȉgda bȉ Krupljȁničef grȕnt.

prid. [ž. krušnȃ] – koji se odnosi na kruh, koji je od kruha → krȕh • S krušnȇ pȅči na lopãru sam zvȁdila krȕh.

prid. [ž. krvāvȁ] – 1. krvav, 2. pren. težak, mučan • Tȏ kȁj ũn dȉla, tȏ je krvãf posȁ.

nesvrš. [prez. jd. 1. krvãrim, mn. 3. krvãriju/krvãridu, prid. rad. jd. m. krvārȉ] – 1. gubiti krv kad ona istječe iz rane, 2. pren. patiti, trpjeti, mučiti se, podnositi žrtve za što • Krvãri mi z rūkȅ, posȉkla sam se zi sȓpum.

prid. [ž. kvna] – koji se odnosi na krv, koji se odnosi na srodstvo → kȓf • Mĩ smo sȉ ž ȉmi kvni rȏt.

ž. [jd. G kȑžice, mn. G kȑžic] – mala kvrga, kvržica → hȑžica • Nȉkakve hȑžice su na jȁbuki.

zamj. – koji • Ktẽri vȕri dõjde cȕk?

svrš. [prez. jd. 1. kubicȋram, mn. 3. kubicȋraju/kubicȋradu, prid. rad. jd. m. kubicȋra] – računati obujam • Kubicȋra je dvȋ vȕre, na krȁju je krȋvo skubicȋra.

m. [jd. G kubȉka, mn. G kubȉkof] – 1. mjera za tri dimenzije, 2. volumen kocke kojoj je svaki brid dugačak jedan metar, kubični metar • Sfalȉ mi je jȅn kubȉk šȕdra.

nesvrš. [prez. jd. 1. kȕburim, mn. 3. kȕburiju/kȕburidu, prid. rad. jd. m. kȕburi] – teško živjeti, boriti se s nedaćama • Sȉkak kȕburiju, trȋbaju prežĩvit, a nȉš nĩmaju.

nesvrš. [prez. jd. 1. kȕcam, mn. 3. kȕcaju/kȕcadu, prid. rad. jd. m. kȕca] – 1. proizvoditi čime niz laganih, kratkih udaraca o što, 2. tipkati na pisaćem stroju, 3. pulsirati (o srcu, arterijama) • Kȕca im je na vrãta, al ga nĩsu pȕstili f hȉžu.

m. umanj. [jd. G kučẽrka, mn. G kučẽrkof] – neugledna, mala kuća, kućerak → hiža • Imȁli smo mãli kučērȁk, v jẽm je bĩla lopȁ, kȕha, dvȋ komȏre i štȉblec, al smo žĩvili h Bõžemu blȁgoslovu.

ž. [jd. G kȕčice, mn. G kȕčic] – mjera za šibu koja se koristi za vezanje vinove loze • Z dvȋ kȕčice šĩbja cĩlo je tȑsje povēzȁ.

s. [jd. G kȕčišča, mn. G kȕčiščof] – 1. okućnica, 2. vanjski dijelovi stroja • Nȁše kȕčišče sȉ gledĩju kȁk je vrȅjeno i zasajȅno z rȏžam.