m. [jd. G ložāčȁ, mn. G ložāčȍf] – onaj kojemu je posao da loži, ložač, ložitelj • Ũn je bȉ ložãč na cȕgu, z lopȁtum je hȉtam vȕglen.

ž. [jd. G ložijõne, mn. G ložijõn/ložijõni(h)] – ložionica → ložãč • V ložijõni se ložãči fȇst nadȉlaju.

s. [jd. G lȍžišča, mn. G lȍžišč] – ložište • Nȁš špȍrot ȉma mãlo lȍžišče.

nesvrš. [prez. jd. 1. lȍžim, mn. 3. lȍžiju/ložidu, prid. rad. jd. m. ložȉ] – ložiti → kūrȉt • Ȉdeju ložȉt ogȁ za rāžȁ.

ž. [jd. G l(j)ūbȁvi, mn. G l(j)ūbȁvi(h)] – 1. snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome, ljubav, 2. ljubljena osoba • Kȁj si mȍreš pomȍč, lūbȁf je lūbȁf.

ž. [jd. G lubȁe, mn. G lubȁ] – koštani dio glave koji obavija mozak, lubanja • Ščȅra su cūckȉ dovlĩkli svĩskih lubȃ.

ž. – inačice ženskog imena Lucija • Lȕcika je nȁvik prȅd hȉžom imȁla lĩpih rȏš.

 m. [jd. G lȗca, mn. G lȗcof] – orezana mladica trsa vinove loze • Sȅ lȗce sam f tȑsju obrȉzo.

m. [jd. G lȕcana, mn. G lȕcof] – ručka na košari • Lȕcan na kȏrbi sam splȅ z vrbȍvih šȋp.

ž. [jd. G lucẽrke, mn. G lucẽrki] – vrsta djeteline, lucerna • Lȉtos smo pȑvič posȉjali lucẽrku dȉtelinu.

ž. pl. t. – dan svete Lucije • Na Lucȉje sȉjamo šenȉcu za pot krȉzbȃn.

pril. i prid. [ž. luckȃ] – 1. koji se odnosi na ljude, ljudski, 2. a. koji je sa strane, koji je izvan nekog kruga ljudi; nepozvan, b. koji je iz drugog kraja ili iz druge zemlje; tuđ, c. koji nije svojstven komu ili čemu, koji je tuđ; strani • Tõ nȋ luckȋ, kȁj dȉlaju s čovȉkum. Dõjdu luckȋ cūckȉ i hȍdiju po dvorȉšču iskȁt jȉlo.

ž. [jd. G lūčȉ, mn. G lūčȉh] – 1. fiz. prirodni posrednik koji potiče organe vida na djelovanje i stvari čini vidljivima, 2. sredstvo ili stanje u zraku u kojem je takav proces moguć, 3. pojava svjetlosti, 4. a. izvor svjetlosti, b. osvjetljenje; svjetlo • Kmȉčno je, vužgȉ lũč.

m. [jd. G lūčcȁ, mn. G lūčcȍf] – luk sa zategnutim strunama kojim se svira na guslama, violini i drugim gudaćim instrumentima, gudalo • Dȅni pȉneze na lūčȁc.

ž. [jd. G lȕčice, mn. G lȕčic(ih)] – sjeme luka u obliku lukovice, lukovica, lučica • Na plȁcu sam kũpila magdalȇnske lȕčice, tẽ su nȃjbȍlše.

nesvrš. [prez. jd. 1. lũčim, mn. 3. lũčiju/lũčidu, prid. rad. jd. m. lũči] – razlikovati, lučiti • Ne mȍrem tu dȅcu lūčȉt, kaj su glȉh jednãki.

m. – varijante muškog imena Ljudevit • Lȕdva je imȁ čȕdaj koȏf.

m. [jd. G lȕfta, mn. G lȕftof] – 1. smjesa plinova od koje se sastoji plinovit omotač Zemlje, 2. meton. a. slobodan, otvoren prostor; priroda, b. slobodan prostor iznad tla; zrak • Otprȉ oblȍk, dušĩ me, nãj dõjde lȕft.

nesvrš. [prez. jd. 1. lȕftam, mn. 3. lȕftaju/lȕftadu, prid. rad. jd. m. lȕfta] – 1. prozračivati, 2. boraviti na svježem zraku • Jȉlo mi se prȅsmudilo i mȏram kȕhu lȕftat. Zišvȉco sam se i dušĩ me, pȍjem se lȕftat vȃn.

m. [jd. G lȕftigȗza, mn. G lȕftigȗzof] – 1. onaj koji ništa nema; siromah, sirotinja, goljo, golać, 2. a. onaj koji ništa ne radi, b. razg. onaj koji je nestalan i lakomislen; vjetrogonja • Poglẽ ovȍga lȕftigȗza kaj trȃjba po selȕ.

m. [jd. G lȕftmadrȁca, mn. G lȕftmadrȁcof] – zračni madrac • Nesẽm si lȕftmadrac, bum se vučĩla plȁvat.

m. [jd. G lȕftrȃjzara, mn. G lȕftrajzȃrof] – skitnica → cȕnderman, fȕda, klātȅš, lȁndravac, lȕftigȗs, potepēnȁc, potepũh, rȃjzer, trȃjbar, vagabȕnt • Čȕt je zȃga da je lȕftrȃjzar, trȃjba sȅ šȋrum.

m. [jd. G lugãra, mn. G lugãrof] – služba i zanimanje onoga koji čuva šumu, šumar, lugar • Nȉgda je lugãr h lozȉ poznȁ sȁko drȋvo.

m. [jd. G lūjkȁ, mn. G lūjkȍf] – željezni dio na seljačkim kolima (uz kotač) • Na kotãč smo dȉli nõvoga lūjkȁ, stãri se zglodȁ.