ž. [jd. G lipȍtice, mn. G lipȍtic] – ljepotica → lĩpi • Sȉ u gledĩju kat je lipȍtica.

svrš. [prez. jd. 1. lȉpsam, prez. mn. 3. lȉpsaju/lȉpsadu, prid. rad. jd. m. lȉpsa] – 1. uginuti (ob. za konja i govedo), 2. pren. biti iscrpljen od fizičke aktivnosti • Cĩli dȃn smo bitonȋrali, tȁk da smo lȉpsali.

m. [jd. G liputȃna, mn. G liputȃnof] – ljepotan → lȋp • Ũn je prãvi liputȃn.

ž. [jd. G lȉse, mn. G lȋs, lȉsi(h)] – dvorišna vrata, kapija • Zaprȉ lȉsu da pȅs ne vũjde vȃn.

ž. [jd. G Lȉse, mn. G Lȉsi(h)] – ime krave • Krȁva Lȉsa me z rȍgi zbȍla.

m. [jd. G līscȁ, mn. G līscȍf] – 1. mužjak lisice, 2. pren. lukava muška osoba • Tã līsȁc znã kȁj dȉla!

ž. [jd. G lisȉce, mn. G lisȋc/lisȉci(h)] – 1. lisica, 2. pren. prevrtljiva, lukava ženska osoba • Tã lisȉca me fkȁnila i zẽla mi je pobelãr zi žepȁ.

ž. [G Lisȉčine] – toponim • Ledȉna h Ladūčȕ prȋ Drĩa lȋvo, prama Grigurĩci. Tȁm je nȉgdo nȉgda zglȅda lisȉcu, pak je tȏ nazvãno Lisȉčina.

prid. [ž. lisičȁva] – koji ima ostatke kore ili je nepotpuna ruba (o obrađenoj drvenoj gredi) • Ovã je roženȉca lisičȁva, al u bȕmu sȅjeno zabȉli na krȍvišče.

prid. [ž. lisȋčja] – koji se odnosi na lisicu → lisȉca • Lisȋčji rẽp je lūkȁ z lȕke.

nesvrš. [prez. jd. 1. lisĩčem (se), mn. 3. lisĩčeju/lisĩčedu (se), prid. rad. jd. m. lisīkȁ (se)] – kratkotrajno i snažno zasvijetliti, sijevati • Lisĩkalo se i gmilo.

m. [jd. G lisjãka, mn. G lisjãkof] – 1. mužjak lisice, 2. pren. lukava muška osoba → līsȁc • H lozȉ sam zistȁ lisjãka.

ž. [jd. G līskȅ, mn. G līskȉh] – 1. bot. šiblje i grm iz porodice breze, plod je lješnjak, lijeska, 2. bijela pjega na čelu životinje • H protulĩtje nȃjprȉ precvãte līskȁ. Kȍ ȉma na čelȕ bĩlu, vũsku līskȕ.

nesvrš. [prez. jd. 1. lĩščem, prez. mn. 3. lĩskaju se/lĩskadu se, pr. rad. līskȁ se] – ljeskati se, bliještati • Mȅblini su zbȉksani i lȋpo se lĩskaju.

prid. [ž. liskȍva] – koji se odnosi na lijesku → līskȁ • Z liskȍvum šȉbum su me tũkli h škȏli.

prid. [ž. lisnȃta] – koji se odnosi na list, lišće • Lozȁ je fȇst lisnȃta.

m. [jd. G lȋsta, mn. G lȋstof] – 1. pismo, 2. dio biljke • Prȉjali smo lȋst ot rođãkof.

m. [jd. G listākȁ, mn. G listāȍf] – donji dio noge, list • Ščȅra sam štȉhala, pak me bolĩ listāȁk.

m. umanj. [jd. G lȋstek, mn. G lȋstekof] – mali list, listić → lȋst • Brezĩčka je dobĩla lĩpe zelẽne lȋsteke.

ž. [jd. G listȉne, mn. G listȋn] – suho lišće, služi za stelju • Sȁku jȅsen dopȅljamo vȏz listȉne za štrȁjit blȃgu. Bȁbe su zȗblale listȉnu zi zubȁčami, a mȗži u nosȉli s pȏjavama na kõla.

s. pl. t. [G lĩstja] – lišće → lȋst • Sȅ lĩstje z orȉhof je opȁlo.

m. [jd. G lȉšaka, mn. G lȉšakof] – plod lijeske, s jestivom jezgrom u tvrdoj glatkoj ljusci, lješnjak • Pȕnu kȏrbu smo nȁbrali lȉšakof.

prid. [ž. lȉšpava] – izbirljiv, osjetljiv → zbirlȉf • Ne jĩ sȁ jȉla, sȁmo prebrānȍ, jȃko je lȉšpaf.

ž. [jd. G lȉšpavosti] – izbirljivost (pri jelu) → lȉšpaf • Pri mojẽm ditȅtu me jizĩ jȅngova lȉšpavost, prȅveč zibȉra kȁj bu jȉlo.