pril. – možda → morbȉt, mȍrti • Mordȁ bu jȕtri pȍštar donȅsa pȅnziju.

s. [jd. G mõr(j)a] – 1. velika površina, prostor slane vode koji okružuje kontinente, more, 2. dio oceana koji više ili manje zalazi u kopno • Jȕtri pȍjemo na mõrje.

m. [jd. G mornãra, mn. G mornãrof] – član brodske posade, mornar • Sȁmo je jȅn čovȉk z nȁšega selȁ bȉ mornãr.

m. [jd. G mortȁ, mn. G mortȏf] – smjesa vapna, pijeska i vode, kojom se vežu opeke i obljepljuju zidovi, žbuka • Zmĩšali smo cimȅnt, pīsȁk i vāpnȍ, tȁk dȉlamo mȍrt.

ž. [jd. G mortãrke, mn. G mortãrki(h)] – veća posuda u kojoj se radi žbuka • Nȅgda se h mortãrki mĩša mȍrt, nĩ bȋlo mĩšalic.

nesvrš. [prez. jd. 1. mȏrtam, mn. 3. mȏrtaju/mȏrtadu, prid. rad. jd. m. mȏrta] – nanositi žbuku na zid, žbukati • Zidārȉ dȅnes mȏrtaju zȋde na štȁli.

pril. – možda → mȍrda, morzȉt • Mȍrti bu jȕtri lĩpo vrȋme, pak pȍjemo cīpȁt kurȕznicu.

pril. – možda → mȍrda, mȍrti • Morzȉt jȕtri põjem h Zãgrep.

m. [jd. G mȍsora, mn. G mȍsorof] – posuda za pranje i miješanje tijesta → mȁsura, mȍsura • Zẽla sam si mȍsor, põjem mĩsit tȋsto za bȕfline.

m. [jd. G mȍsta, mn. G mostȏf] – 1. građevina ili objekt koji služi za prelaženje ljudi i tereta preko rijeke, morskoga tjesnaca, provalije itd., 2. fiksni zubni nadomjestak, most • Zubãr mi je dȉ mȏst, kaj nĩmam zũbi.

m. [G Mostȅca] – toponim • Čez Mostȅc smu prȉk Sāvȅ hodȉli se f Čȃteš kūpȁt.

m. umanj. [jd. G mostȋčka, mn. G mostȋčkof] – mostić → mȏst • Prȉk mostȋčka na potȍku hȍdim g dȉdi.

ž. [jd. G mȍsure, mn. G mȍsur(h)] – posuda za pranje i miješanje tijesta → mȁsura • Tȋsto je h mȍsuri.

m. [jd. G moštȁ] – slatki sok zreloga grožđa ili drugoga voća u kojemu još nije počelo alkoholno vrenje, mošt • Na Martȋe se kȑsti mȍšt.

nesvrš. [prez. jd. 1. mȍtam (se), mn. 3. mȍtaju/mȍtadu (se), prid. rad. jd. m. motȁ (se)] – 1. obavijati oko čega nit (konac, pređu, i sl.); namatati, namotavati, 2. a. okretati ukrug, kružiti čime ili oko čega, b. uvijati, vrtjeti, zavijati, 3. pren. zavaravati, obmanjivati, prikriveno raditi, petljati, spletkariti itd. • Prẽu mȍtaju f štrȅice.

ž. [jd. G mȍtike, mn. G mȍtik] – alatka za kopanje • Nĩ krȕha brȅz mȍtike.

m. [jd. G motȍrčeka, mn. G motȍrčekof] – motocikl, moped → matȍrček • Na motȍrčeku se kȏmaj zvlĩčem na nȁš brȋk.

m. [jd. G možđȁna, mn. G možđȁnof] – 1. anat. glavni organ živčanoga sustava čovjeka i kralježnjaka smješten u lubanji, mozak, 2. meton. a. vrlo umna i stvaralački nadarena osoba, b. onaj koji misli, pokreće neki pothvat, upravlja radom i postupcima • Za frȍštikalj smo jȉli svĩske možđȁne z jãjci.

m. [jd. G možđanĩka, mn. G možđanĩkof] – drveni klin • Nȅgda, kat su se dȉlale hȉže, za slȁgae brũn metȁli su se možđanĩki, nĩ bȋlo čȃvlof, drȍtof, ni želȉznih klȃnfih.

prid. [ž. možebȉtna] – moguć, možebitan • Spomȉnaju se da je jȕtri možebȉtan snȋk.

nesvrš. [prez. jd. 1. mrãčim se, mn. 3. mrãčiju/mrãčidu se, prid. rad. jd. m. mrãči se] – 1. spuštati se (o noći), smrkavati se, 2. gubiti svijest • Najempũt mi se zȁčelo mrãčit pred očjȁm, čũtim slablīnȕ.

m. [jd. G mračãka, mn. G mračãkof] – 1. tmuran, mračan čovjek, 2. mit. duh, bauk, strašilo • Či smo bȋli zlȍčesti, strȁšili su nas da nas bȕ mračãk zȅ. Mračãk stojĩ na vȑtu i tȉra tȉce. Hȍdiš po hȉži kȁj mračãk.

m. umanj. [jd. G mrȃfčeka, mn. G mrȃfčekof] – mali mrav • Prīdȁn je kȁk mrȃfček.

m. [jd. G mrȃka, mn. G mrȃkof] – nepostojanje svjetla, stanje bez svjetla, tama, mrak • Vnȉli smo se domȏm po mrãku.