s. [G Mȅlinišča] – toponim • Mȅlinišče je mȉsto na Harmȉci pri Sȕkli kadȉ je nȉgda bȉ stãri mȅlin.

ž. [jd. G meljȃve, mn. G meljȃf] – mljevenje → mȅlin, mlȉt • Meljȃva h mȅlinu ȉde na mȁjši i vȅkši kȁmen.

prid. [ž. melnȃta] – 1. koji pod jezikom izaziva dojam kao da je od brašna, koji je kao brašno; brašnast, 2. vrsta kruške • Tã hrȗška je melnȃta i fȇjst mefkȁ.

m. [jd. G mȅlšpȁjza, mn. G mȅlšpȁjzof] – jelo od brašna ili tijesta → jȉlo • Rȁdi dȉlamo jȉla od mȅlšpȁjza sȉh fẽlih.

ž. [jd. G menãže, mn. G menãš, menãžih] – poseban prostor u sklopu kakva kolektiva gdje se može objedovati, menza → mȇnza • H fabrȉki su naprȁvili nõvu menãžu kȁm pȍjemo jȋst.

pril. – u međuvremenu, između dviju radnji ili aktivnosti • Kȁt je ȉšo domȏm, mȅnda se navni sũsedim rȅč da bȕju jȕtri cĩpili pesȁ.

ž. pl. t. [G mengȇl] – obrtnička drvena sprava za stezanje i prešanje, škripac, stega • Prȉja sam komȃt drȋva h mengȅle, pak bȕm ga rȃšpa.

svrš. [prez. jd. 1. mȅntujem, mn. 3. mȅntujeju/mȅntujedu, prid. rad. jd. m. mȅntova] – 1. uništiti, 2. otarasiti se • Bȍle da stẽkloga pesȁ mȅntujeju, mȍre nȉkoga vgrȉznit.

ž. [jd. G mȅnze, mn. G mȅnzi(h)] – radnička kuhinja → menãža • Rãdniki s fabrȉke ȉdeju jȋst h mȇnzu.

m. [jd. G merāčȁ, mn. G merāčȍf] – 1. onaj koji mjeri, 2. ono čime se mjeri, sprava za mjerenje, mjerilo, mjerač • Merãč h mašīnȉ prȁf ne dȉla, ne kažĩva prȁf.

nesvrš. [prez. jd. 1. mȇram se, mn. 3. mȇraju/mȇradu se, prid. rad. jd. m. mȇra] – valjati se u blatu • Svĩe se mȇraju h blȁtu.

ž. [jd. G mȇrke, mn. G mȇrki(h)] – konac za izradu veza • Našivãvam stõak zi šãrim mȇrkam.

m. [jd. G mȇrlina, mn. G mȇrlinof] – mrkva → kȍren • Na dvȉh gredȁh je posȉjan mȇrlin.

m. [jd. G mȇrnika, mn. G mȇrnikof] – geodet, mjernik • Dilĩmo se z grȕntum, a mȇrnik nas bu prȁf rȅzdili.

m. [jd. G mȅrzera, mn. G mȅrzerof] – 1. pov. teški top s kratkom cijevi za gađanje zaklonjenih ciljeva, 2. pren. vrlo krupna, snažna osoba robusne građe, jak čovjek • Vȉš ovõga mȅrzera, ũn mȍre zdȉgnit stȏ kȉn

m. [jd. G mesārȁ, mn. G mesārȍf] – onaj komu je zanimanje klanje stoke i prodavanje svježeg mesa na malo, prodavač mesa na malo, mesar → mesarȉca • Mesãr mi je odrȉzo prãvi komȃt kȁjzerflȁjša.

ž. [jd. G mesarȉce, mn. G mesarȋc] – 1. mesarova žena, mesarica, 2. muha koja u mesu leže jaja → mesãr • Bȑš vugnȉ mȇso prȍč, sȅ je pȕno mesarȋc mũh, bȕju zlẽgle jãjca.

nesvrš. [prez. jd. 1. mesãrim, mn. 3. mesãriju/mesãridu, prid. rad. jd. m. mesãri] – 1. rezati meso, tranširati; baviti se mesarskim obrtom, 2. pren. mrcvariti, gnjaviti, mučiti, ranjavati • Jȕtri bȕmo klȁli i mesãrili.

prid. [ž. mesãrska] – koji se odnosi na mesara, mesarski • Mesãrski nȏš je vȅliki i õštri.

m. [jd. G mȅsinga, mn. G mȅsingof] – legura bakra i cinka, mesing, mjed • Dȅ mi tã komȃt mȅsinga, bȕm ga zrȉzo.

prid. [ž. mesingȃsta] – koji se odnosi na mesing, mjeden • Tã pȑstan je mesingȃst, nĩ zlãti.

prid. [ž. mesnȃta] – koji se odnosi na meso, koji je od mesa, mesnat • Tẽ svȋe su fȇst mesnȃte, nĩmaju prȅveč špȅka.

ž. [jd. G mesnȉce, mn. G mesnȋc/mesnȉcih] – trgovina u kojoj se prodaje meso, mesnica • H Ladūčȕ je dobrȁ mesnȉca.

s. [jd. G mȇsa; mn. N mȇsa] – 1. mišićno tkivo (između kože i kostiju) tijela čovjeka i životinja, meso, 2. mišićno tkivo životinja kao hrana, 3. divjȇ mȇso – izraslina na tijelu, tumor, 4. debẽlo mȇso – stražnjica • Z čirȉše je opȁla na debẽlo mȇso. Nȉgdo ni brȅz grīhȁ, sȉ smo ot kȑvi i mȇsa. Na rūkȉ mi je zrãslo divjȇ mȇso.