svrš. [prez. jd. 1. namãmim, mn. 3. namãmiju/namãmidu, prid. rad. jd. m. namāmȉ] – privući mamljenjem ili mamcem, namamiti • Dȉ sam korȕze i namãmi zȃjce.

nesvrš. [prez. jd. 1. namãtam, mn. 3. namãtaju/namãtadu, prid. rad. jd. m. namātȁ] – namatati • Namātȁ sam špȃgu na špȕlu.

svrš. [prez. jd. 1. namȁžem, mn. 3. namȁžeju/namȁžedu, prid. rad. jd. m. namȁza, prid. trp. jd. m. namȁzan, ž. namȁzana] – 1. nanijeti nešto mazanjem, 2. pren. jako se najesti • Sȁf si se namȁza s pȅkmezum! Nãkla su namȁzana zi klȃkum. Kurȕzni je krȕh namȁzan z mȅdum.

svrš. [prez. jd. 1. namekĩnčim, mn. 3. namekĩnčiju/namekĩnčidu, prid. rad. jd. m. namekīnčȉ, prid. trp. jd. m. namekĩnčen, ž. namekĩnčena] – pren. istući, natući • Čȁča me fȁjn namekīnčȉ ščȅra! Ščȅra je dȅčec bȉ namekĩnčen po rȉti, kaj je rezbȉ lȁburu.

svrš. [prez. jd. 1. namerãčim se, mn. 3. namerãčiju/namerãčidu se, prid. rad. jd. m. namerãči se] – 1. naići, susresti koga, 2. namjeriti se • Namerãči se nã me, nẽče me pustȉt z mȋrum.

svrš. [prez. jd. 1. nametẽm, mn. 3. nametẽju/nametẽdu, imp. jd. 2. nametȉ, prid. rad. jd. m. namȅ] – metući prikupiti na jedno mjesto, namesti → mȅst • Nametȉ tõ na mȉšȁflin pak hȉti, nãj sȁmo porȉnit prȍč.

[prez. jd. 1. namẽčem, mn. 3. namẽčeju/namẽčedu, imp. jd. 2. namēčȉ, prid. rad. jd. m. nametȁ] – slagati na gomilu, nametati • Pȕnu vrȉču mekȋ je sȃm nametȁ.

nesvrš. [prez. jd. 1. namigãvam, mn. 3. namigãvaju/namigãvadu, prid. rad. jd. m. namigȃva] – namigivati → namȉngit • Namigãvaju mi da nãj mučĩm.

svrš. [prez. jd. 1. namȉgnem, mn. 3. namȉgneju/namȉgnedu, imp. jd. 2. namȉgni, prid. rad. jd. m. namȉgni] – trepnuti okom, namignuti • Sȁmo mi je namȉgni, mȃm sam znȁ kȁj jẽ.

svrš. [prez. jd. 1. naminĩm, mn. 3. naminĩju/naminĩdu, imp. jd. 2. namīnȉ, prid. rad. jd. m. namīnȉ, prid. trp. jd. m. namĩen, ž. namĩena] – 1. pripremiti za što, odrediti svrhu čemu, 2. odrediti da što bude čije; namijeniti • Velĩju da je Bȏk sȁkomu stvȍru namīnȉ komȁček krȕha.

ž. [jd. G nãmire, mn. G nãmir] – namjera → nãkana • Nĩ mi nãmira zišpȍtat te.

svrš. [prez. jd. 1. namĩrim se, mn. 3. namĩriju/namiridu se, prid. rad. jd. m. namĩri se, prid. trp. jd. m. namĩren, ž. namĩrena] – 1. ispuniti čija traženja u novcu i sl., ispuniti obvezu, srediti račun; isplatiti, platiti, nadoknaditi, 2. završiti svakodnevne uobičajene poslove (hranjenje, čišćenje i sl.), 3. a. zadovoljiti sve potrebe (ob. tjelesne), b. naplatiti dugove; namiriti • Trȋba se namĩrit na dõjnu krȁvu s fĩnim mlīkȕm. Sȉ su dȗgi namĩreni.

m. [jd. G nãmisnika, mn. G nãmisnikof] – namjesnik • Nȁš žȕpnik je Bõži nãmisnik.

pril. – umjesto → mȉsto • Namȉsto da kȁj dȉlaš, sȁmo sidĩš i sȉm zapovĩdaš.

svrš. [prez. jd. 1. namȉstim, mn. 3. namȉstiju/namȉstidu, imp. jd. 2. namȉsti, prid. rad. jd. m. namȉsti, prid. trp. jd. m. namȉščen, ž. namȉščena] – 1. staviti na određeno mjesto ili u određeni položaj, namjestiti, 2. spremiti, urediti, 3. opremiti namještajem, 4. razg. podmetnuti, podvaliti, smjestiti, 5. naći namještenje, zaposliti se; namjestiti • Namȉsti se h fabrȉki, sȁt bu tȁm dȉla. Hȉža je sȁ namȉščena z nõvim mȅblinum.

nesvrš. [prez. jd. 1. namĩščam, mn. 3. namĩščaju/namĩščadu, prid. rad. jd. m. namīščȁ] – namještati → namȉstit • Z nõvim mȅblinum namĩščaju hȉžu.

nesvrš. [prez. jd. 1. namĩtam, mn. 3. namĩtaju/namĩtadu/namĩčeju/namĩčedu, imp. jd. 2. namĩči, prid. rad. jd. m. namītȁ] – stavljati, polagati, nametati • F tanĩr si prȅveč namĩtaju, pak ne mȍreju sȅ pojȉst.

svrš. [prez. jd. 1. namlãtim, mn. 3. namlãtiju/namlãtidu, prid. rad. jd. m. namlātȉ] – istući, dati komu batina • Čȁča me namlātȉ kȁk volȁ, kaj sam zdrȍbi lȁburu.

svrš. [prez. jd. 1. namlȉjem, mn. 3. namlȉjeju/namlȉjedu, prid. rad. jd. m. namlȉ, prid. trp. jd. m. namlȉt, ž. namlītȁ] – samljeti željenu količinu čega • Namlȉ sam dvȃ pȕna žȁkleca kurȗzne mȇle. Pȁžulj je namȍčen, mȍreš ga dȉt kȕhat. Žȁklec je pȕn namlītȅ mele.

svrš. [prez. jd. 1. namȍčim, mn. 3. namȍčiju/namȍčidu, imp. jd. 2. namočȉ, prid. rad. jd. m. namočȉ] – staviti u tekućinu, potopiti, smočiti → fȃjtat, nafȃjtat • Gȍdina nam je namočȉla sȇno kȁj smo ščȅra pȍkosili.

svrš. [prez. jd. 1. namolĩm, mn. 3. namolĩju/namolĩdu, prid. rad. jd. m. namolȉ] – postići cilj molbom, namoliti → molȉt • Kȏmaj sam ga namolȉ kaj me otpelȁ h Zȁpršiče.

svrš. [prez. jd. 1. namȍtam, mn. 3. namȍtaju/namȍtadu, imp. jd. 2. namȍtaj, prid. rad. jd. m. namotȁ, prid. trp. jd. m. namȍtan, ž. namȍtana] – završiti s motanjem (užeta, vrpce i sl.) na što ili oko čega; namotati • Dȅ korāčȉ, pak mi donesȉ tũ namȍtanu špȃgu. Ȍf drȍt trȋba namotȁt ȍko ščāpȁ.

svrš. [prez. jd. 1. namȕčim, mn. 3. namȕčiu/namȕčidu, prid. rad. jd. m. namȕči] – zadati muke i probleme komu, izmučiti, zamoriti, izmoriti se • Fȇjst sam se namȕči dok sam pȍkosi tũ ledȉnu.

svrš. [prez. jd. 1. namũšem, mn. 3. namũšeju/namũšedu, prid. rad. jd. m. namūsȁ, prid. trp. jd. namũsan, ž. namũsana] – 1. načiniti nešto musavim, 2. pogr. nevješto, nemarno naslikati • Decȁ su h škȏli dȅnes namũsali nȉkakve musarȉje. Tã je slȉka sȁmo namũsana, tȏ nȉš ne vȁlja.