m. [jd. G postružākȁ, mn. G postružākȍf] – pecivo, kruh napravljen od preostalog tijesta • Či je ot tȋsta kȁj ostȁlo, spȅkli smo postružãk.

ž. [jd. G posȗde, mn. G posȗd(ih)] – posuđe, suđe • Sȁ je posȗda obrȉsana, mȍreš u posprȁvit.

svrš. [prez. jd. 1. posũdim, mn. 3. posũdiju/posũdidu, imp. jd. 2. posūdȉ, prid. rad. jd. m. posūdȉ, prid. trp. jd. m. posũjen, ž. posũjena] – dati ili uzeti na neko vrijeme uz obvezu vraćanja; posuditi • Tã je kotãč posũjen, pȁzi nȁ jenga.

nesvrš. [prez. jd. 1. posujẽvam, mn. 3. posujẽvaju/posujẽvadu, imp. jd. 2. posujẽvaj, prid. rad. jd. m. posujȇva] – davati ili uzimati na neko vrijeme predmet uz obvezu vraćanja; posuđivati • Navȁdili su se se posujȇvat, a nȉš nẽčeju vnȉt.

svrš. [prez. jd. 1. posȗmam, mn. 3. posȗmaju/posȗmadu, imp. jd. 2. posȗmaj, prid. rad. jd. m. posȗma] – osjetiti sumnju; posumnjati • Vȅč pũt posȗmam da mi tȃti hȍdiju krȃst živȃt.

ž. [jd. G posũše, mn. G posũši] – natkriveni prostor za odlaganje stvari, ostava na dvorištu → sũša • H posũši je sprȃvleno orũdje.

svrš. [prez. jd. 1. posušĩm (se), mn. 3. posušĩju/posušĩdu (se), imp. jd. 2. posūšȉ, prid. rad. jd. m. pȍsuši (se), prid. trp. jd. m. posušȅn, ž. posušȅna] – učiniti da bude suho; posušiti • Pȍsušili smo kobãse i špȅk. Kobãse su posušȅne, mȍreš ih narȉzat.

svrš. [prez. jd. 1. posvȁdim (se), mn. 3. posvȁdiju/posvȁdidu (se), imp. jd. 2. posvȁdi se, prid. rad. jd. m. posvȁdi (se)] – 1. učiniti da tko s kim bude u svađi; zavaditi, 2. ući s kim u svađu; posvaditi (se) • Či mu pokãžeju slȕkavi pȑst, ũn se ž ȉmi posvȁdi.

svrš. [prez. jd. 1. posvedočĩm, mn. 3. posvedočĩju/posvedočĩdu, prid. rad. jd. m. posvedočȉ] – 1. dati izjavu o kome ili čemu kao svjedok, 2. potvrditi istinitost, vjerodostojnost čega; dokazati, posvjedočiti → svedočȉt • Sȉ mȍreju posvedočȉt da nĩs nȉš fkrȁ.

m. [jd. G posvĩtka, mn. G posvĩtkof] – krpeni podložak za nošenje tereta na glavi • Posvĩtak je bȉ naprȃvlen od kpja i metȁ se na glȃvu kȁj bi bȁbe lȁkše nosȉle tẽšku kȏrbu na glāvȉ.

svrš. [prez. jd. 1. posvitĩm, mn. 3. posvitĩju/posvitĩdu, imp. jd. 2. posvītȉ, prid. rad. jd. m. posvītȉ] – 1. baciti mlaz svjetla, 2. postati svijetao; posvijetliti • Z lȁmpašum si posvitĩm, kat hȍdim po kmĩci.

ž. [jd. G pȍšasti, mn. G pȍšasti(h)] – 1. opasna zarazna bolest; epidemija, 2. pren. nesreća koja se širi; zlo, nevolja; pošast • Nȉkakva pȍšast je dospȉla na svȋt.

svrš. [prez. jd. 1. pošemȅrim (se), mn. 3. pošemȅriju/pošemȅridu (se), prid. rad. jd. m. pošemȅri (se), prid. trp. jd. m. pošemȅren, ž. pošemȅrena] – 1. pomaknuti se tako da se poremeti red, pomiješati se; poremetiti (se), 2. izgubiti psihičko zdravlje, izgubiti sposobnost rasuđivanja; poremetiti (se) • Vȕra se pošemȅrila, kȁt tȕlko pȑčkaš po õj. Pošemȅren je h glāvȉ, vȉš da pripovĩda bedastȏče.

svrš. [prez. jd. 1. pošȉknem, mn. 3. pošȉkneju/pošȉknedu, imp. jd. 2. pošȉkni, prid. rad. jd. m. pošȉkni, prid. trp. jd. m. pošȉken, ž. pošȉkena] – gurnuti na stranu, na marginu → šȉknit • Kȁt ga nĩsu vȅč nȕcali, pošȉknili su ga na strȃn. Pošȉknila me vručīnȁ. Kȁm gȍt je dȍša, sȉgdi je bȉ pošȉken.

nesvrš. [prez. jd. 1. pošikãvam, mn. 3. pošikãvaju/pošikavadu, prid. rad. jd. m. pošikãva] – gurati na stranu, na marginu → pošȉknit • Bȏgec, fȕrt ga pošikãvaju sȉm pak tȁm.

nesvrš. [prez. jd. 1. pošĩl(j)am, mn. 3. pošĩl(j)aju/pošĩl(j)adu, prid. rad. jd. m. pošīl(j)ȁ] – slati, pošiljati → poslȁt • Sȁko jȕtro dȅčeca pošĩljam h štacũn po krȕh i mlīkȍ.

prid. [ž. poškȍdna] – koji čini štetu • Tōrȁc je poškȍdan, dãvi živȃt.

svrš. [prez. jd. 1. poškȍdim, mn. 3. poškȍdiju/poškȍdidu, imp. jd. 2. poškȍdi, prid. rad. jd. m. poškȍdi, prid. trp. jd. m. poškȍjen, ž. poškȍjena] – nanijeti komu ili čemu štetu; naštetiti • I z rĩči se mȍre kȍga poškȍdit. Poškȍjen je, ȉša bu na sũt.

svrš. [prez. jd. 1. poškropĩm, mn. 3. poškropĩju/poškropĩdu, imp. jd. 2. poškrōpȉ, prid. rad. jd. m. pȍškropi, prid. trp. jd. m. poškroplȅn, ž. poškroplȅna] – 1. izložiti škropljenju, 2. ovlažiti kapima, orositi se; poškropiti • Mrlīčȁ smo pȍškropili zi svẽtum vodũm i pȕšpanum. Cūrȉlo je ščȅra, rȏže su poškroplȅne.

svrš. [prez. jd. 1. pošlȃjfam, mn. 3. pošlȃjfaju/pošlȃjfadu, imp. jd. 2. pošlȃjfaj, prid. rad. jd. m. pošlȃjfa, prid. trp. jd. m. pošlȃjfana, ž. pošlȃjfana] – brušenjem načiniti da se dobiju sasvim ravni rubovi ili površina → šlȃjfat • Pošlȃjfa sam nōžȅ, sȁt rȉžeju kȁk brȉtva. Dȁske su pošlȃjfane, mȍreš ih pofȃrbat.

svrš. [prez. jd. 1. pošlȉhtam (se), mn. 3. pošlȉhtaju/pošlȉhtadu (se), imp. jd. 2. pošlȉhtaj, prid. rad. jd. m. pošlȉhta (se), prid. trp. jd. m. pošlȉhtan, ž. pošlȉhtana] – slagati, stavljati u red; postrojiti se, poredati (se) • Soldȃti se pošlȉhtadu h rȇt i poslȕšaju komȃndu. Decȁ su pošlȉhtana dvȃ po dvȃ.

svrš. [prez. jd. 1. pošmȉrglam, mn. 3. pošmȉrglaju/pošmȉrgladu, imp. jd. 2. pošmȉrglaj, prid. rad. jd. m. pošmirglȁ, prid. trp. jd. m. pošmȉrglan, ž. pošmȉrglana] – izbrusiti staklenim papirom, izglačati površinu čega s pomoću šmirgla → šmirlgȁt • Prȋ nek põješ fȃrbat oblȍke, mȏraš ih pošmirglȁt. Štȍki su pošmȉrglani, sȁt ih bum polakȋra.

svrš. [prez. jd. 1. pošnȏfam, mn. 3. pošnȏfaju/pošnȏfadu, imp. jd. 2. pošnȏfaj, prid. rad. jd. m. pošnȏfa] – 1. ponjušiti, 2. ušmrkati (duhan) → šnȏfat • Pȅs je sȁmo pošnȏfa mȇso, pȁk se obnȉ h strȃn.

svrš. [prez. jd. 1. pošpȍtam, mn. 3. pošpȍtaju/pošpȍtadu, imp. jd. 2. pošpȍtaj, prid. rad. jd. m. pošpȍta, prid. trp. jd. m. pošpȍtan, ž. pošpȍtana] – izgrditi koga, izvrijeđati • Dȅcu mãko pošpȍtam da bȕdu bȍlši.