svrš. [prez. jd. 1. poštamblȋram, mn. 3. poštamblȋraju/poštamblȋradu, imp. jd. 2. poštamblȋraj, prid. rad. jd. m. poštamblȋra, prid. trp. jd. m. poštamblȋran, ž. poštamblȋrana] – staviti pečat, ispečatirati → štamblȋrat • Prȋ nȅk pošlẽ pĩsma, pȍštarica ih sȅ poštamblȋra. Sȉ su papĩri potpȋsani i poštamblȋrani.

m. [jd. G pošteākȁ, mn. G pošteākȍf] – onaj koji se odlikuje poštenjem; častan, valjan čovjek, poštenjak • Sȁkomu rȁt pomȍre, a nȉš ne ĩšče, ũn je prãvi pošteãk.

s. [jd. G poštẽa] – 1. častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj imovini i interesima, 2. ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme; poštenje • Na svĩtu je sȅ mȁ poštẽa.

svrš. [prez. jd. 1. poštȇlam, mn. 3. poštȇlaju/poštȇladu, imp. jd. 2. poštȇlaj, prid. rad. jd. m. poštȇla, prid. trp. jd. m. poštȇlan, ž. poštȇlana] – 1. učiniti prikladnim za što, opremiti na odgovarajući način; pripasati, 2. dovesti u odgovarajući položaj; namjestiti, 3. namjestiti ključne parametre; podesiti → naštȉmat, štȇlat • Mȏram poštȇlat fergãzer na matōrȕ, fȇst mi dȉmi. Matõr je prȁf poštȇlan, fȋno dȉla.

prid. [ž. poštȅna] – 1. koji se odlikuje poštenjem; častan, čestit, 2. koji je onakav kakav treba biti; valjan, 3. jak, snažan; pošten • Ũn je poštȅn čovȉk, nȅ bu te nȉgdar fkȁni.

svrš. [prez. jd. 1. poštȇrkam, mn. 3. poštirkaju/pošterkadu, imp. jd. 2. poštȇrkaj, prid. rad. jd. m. poštȇrka, prid. trp. jd. m. poštȇrkan, ž. poštȇrkana] – potopiti u vodu sa štirkom; uškrobiti → štȇrkat • Sȅ rȕbače mȏraš poštȇrkat kat ih operẽš. Sȅ su rȕbače fȋno poštȇrkane.

svrš. [prez. jd. 1. poštȋrkam, mn. 3. poštȋrkaju/poštȋrkadu, imp. jd. 2. poštȋrkaj, prid. rad. jd. m. poštȋrkad, prid. trp. jd. m. poštȋrkan, ž. poštȋrkana] – potopiti u vodu sa štirkom; uškrobiti → štȋrkat • Sȅ rȕbače mȏraš poštȋrkat. Sȅ su rȕbače fȋno poštȋrkane.

nesvrš. [prez. jd. 1. poštĩvam, mn. 3. poštĩvaju/poštĩvadu, imp. jd. 2. poštīvȁj, prid. rad. jd. m. poštīvȁ] – imati dobro mišljenje o komu ili o vrijednostima čega; poštovati • Svojȅ starȉje mȏramo poštīvȁt.

svrš. [prez. jd. 1. poštõpam, mn. 3. poštõpaju/poštõpadu, imp. jd. 2. poštȏpaj, prid. rad. jd. m. poštȏpa, prid. trp. jd. m. poštȏpan, ž. poštȏpana] – zakrpati poderana mjesta na odjeći • Lȕke na štȍnfu poštõpam pak ih mȍrem nosȉt. Nĩmam pinȇs za nõvu rȕbaču pak nȍsim poštȏpanu.

svrš. [prez. jd. 1. poštȕcam, 3. mn. poštȕcaju/poštȕcadu, imp. jd. 2. poštȕcaj, prid. rad. jd. m. poštȕca, prid. trp. jd. m. poštȕcan, ž. poštȕcana] – potkresati ono što strši, podrezati • Dȉda si je poštȕca mustāčȅ.

prij. – pod, ispod • Pot stolũm māčȁk spĩ.

– toponim • Pot Svẽtim Krĩžum su grȕnti kȁj su spot cĩrkve i zãto se zovẽju Pot Svẽti Krĩš.

– toponim • Pot vȑti je vũska i dũga zemlȁ vus potȍk Gȏrjak. Nȉgda su tȗ bȋli vȑti tẽre su ljȗdi obdilȃvali, sȅ do stãre vahtãrne i štrȅke.

svrš. [prez. jd. 1. potȁckam, 3. mn. potȁckaju/potȁckadu, imp. jd. 2. potȁckaj, prid. rad. jd. m. potackȁ] – pritisnuti da se što poravna ili stisne • Tȋsto potȁckam dok ga mȅčem h prȍtva.

svrš. [prez. jd. 1. potȁhnem, mn. 3. potȁhneju/potȁhnedu, imp. jd. 2. potahnȉ, prid. rad. jd. m. potahnȉ, prid. trp. jd. m. potȁhen, ž. potȁhena] – utihnuti, ugasiti (vatru) • Ogȁ trȋba navȋk potahnȉt, kaj se nȅ bi kȁj vȕžgalo. Ogȁ h špȍrutu je potȁhen, mȍremo ĩt spȃt.

svrš. [prez. jd. 1. potajĩm se, mn. 3. potajĩju/potajĩdu se, imp. jd. 2. potājȉ, prid. rad. jd. m. pȍtaji se] – prikriti svoju prisutnost; pritajiti se → pritajȉt • Pȍtaji se da ga ne vȉdiju.

svrš. [prez. jd. 1. potaknem, mn. 3. potȁkneju/potȁknedu, prid. rad. jd. m. potaknȉ, prid. trp. jd. m. potȁken, ž. potȁkena] – 1. navesti koga na kakvu aktivnost, pobuditi volju; osokoliti, potaknuti, 2. ostaviti što na nekom mjestu i ne znati gdje je; zagubiti, zametnuti • Decȁ mi potȁkneju stvãri pak ih ne mȍrem pȍkle nãjt. Dȉda je dȅnes nȁša očālȅ kaj su mu bȋle potȁkene kȅdan dãn.

svrš. [prez. jd. 1. potalȁžim, mn. 3. potalȁžiju/potalȁžidu, imp. jd. 2. potalȁži, prid. rad. jd. m. potalȁži] – pružiti utjehu, ublažiti tugu, žalost; utješiti • Sũsedu pȍjem potalȁžit kaj si je ftȑgnila nȍgu.

svrš. [prez. jd. 1. potamãnim, mn. 3. potamãniju/potamãnidu, imp. jd. 2. potamānȉ, prid. rad. jd. m. potamānȉ, prid. trp. jd. m. potamãen, ž. potamãena] – 1. uništiti, satrati, iskorijeniti, 2. pren. pojesti u velikoj količini; potamaniti • Sȅ kaj sam im skȕhala, sȅ su potamānȉli. Sȁ je gȁmat h sviãku potamãena.

svrš. [prez. jd. 1. potȁrim, mn. 3. potȁriju/potȁridu, imp. jd. 2. potȁri, prid. rad. jd. potȁri, prid. trp. jd. m. potȁren, ž. potȁrena] – pokvariti, oštetiti • Picȉklin je potȁren, ne mȍrem se peljȁt.

– toponim • Pot Drȃjcovo je mȉsto h Šenkȏfcu kadȉ je bȉ zdȇnček vus Tȗrkovo dvorȉšče.

svrš. [prez. jd. 1. potẽgnem, mn. 3. potẽgneju/potẽgnedu, imp. jd. 2. potēgnȉ, prid. rad. jd. m. potēgnȉ, prid. trp. jd. m. potẽgen, ž. potẽgena] – snažno povući uhvativši što; potegnuti • Dȅ potēgnȉ tã štrȉk! Potẽgen je, nĩsu mu sȉ dȍma!

m. [jd. G potepēncȁ, mn. G potepēncȍf] – muška osoba koja skita; skitnica → cȕnderman, fȕda, klātȅš, lȁndravac, lȕftrȃjzar, lȕftigȗs, potepũh, rȃjzer, trȃjbar, vagabȕnt • Po sẽli hȍdiju kȍjekȁkvi potepēncȉ.

ž. [jd. G potepẽnke, mn. G potepẽnkih] – ženska osoba koja skita; skitnica • Tã potepẽnka sȁmo se tepẽ i nȉš ne dȉla.