nesvrš. [prez. jd. 1. smẽtam, mn. 3. smẽtaju/smẽtadu, imp. jd. 2. smẽtaj, prid. rad. jd. m. smētȁ] – narušiti čiji mir, red ili udobnost; inkomodirati, ometati, smetati • Bȍle se vugnȉ, sȁmo mi smẽtaš.

nesvrš. [prez. jd. 1. smetĩm, mn. 3. smetĩju/smetĩdu, imp. jd. 2. smȅti, prid. rad. jd. m. smȅti] – praviti smeće, ostavljati smeće • Nãj smetȉt po hȉži!

m. [jd. G smetākȁ, mn. G smetākȍf] – pijetao koji nije za rasplod • Õf kȍkot je smetjãk, nȅ bu ostȁ za plemȅn.

s. zbir. [G smetjȃ] – 1. smeće, otpad, otpadci 2. pogr. vrlo loša, karakterno nemoralna osoba, gad → smȇt • Tõ je nȉšvrĩdno smetjȇ, ž ȉmi se nȉgdo ne pajdãši.

s. [G Smȅtkovoga] – toponim • Smȅtkovo je grȕnt h Šenkȏfcu prama Svẽtomu Krīžȕ na tẽromu je hȉža s pinȉcum, a vuz ȗ rãsteju tȑsja. Nazvãn je po Smȅtku, tẽri je bȉ z Dȕbovoga.

s. [jd. G smetlȉšča, mn. G smetlȉščih] – odlagalište smeća, smetlište • Ljȗdi sȉkaj hȉčeju po grȁbah, tõ su prãva smetlȉšča!

nesvrš. [prez. jd. 1. smĩčem, mn. 3. smĩčeju/smĩčedu, imp. jd. 2. smĩči, prid. rad. jd. m. smīcȁ] – 1. vući, smicati, 2. psovati • Nãj Bȍga smīcȁt, tõ je smȑtni grĩh!

pril. – kretati se klizajući se • Smickȗm se spȕsti čez brȋk.

m. [jd. G smīčȁ, mn. G smīčȉh] – dio sanjki po kojima se kližu, klizači • Smīčȅ namȁžem zi špȅkum pak bȍl ȉdu.

m. [jd. G smīhȁ, mn. G smīhȍf] – 1. izraz usana i lica praćen mimikom i glasovnim reakcijama, izazvan vedrim, radosnim ili šaljivim povodom, 2. prenaglašen, simuliran ili posebno stiliziran grohot ponesen negativnom emocijom; smijeh • Prȉja me smĩh dok gledĩm kȁk se nagȁaju po cȉsti.

nesvrš. [prez. jd. 1. smĩjem se, mn. 3. smĩjeju/smĩjedu se, imp. jd. 2. smȋ se, prid. rad. jd. m. smȉja se] – 1. prepustiti se smijehu, 2. podsmjehivati se, ismijavati, izrugivati se, podrugivati se; smijati se • Smĩjeju se tȁk fȇjst kaj se za drȏb držĩju.

svrš. [prez. jd. 1. smȉlim se, mn. 3. smȉliju/smȉlidu se, imp. jd. 2. smȉli, prid. rad. jd. m. smȉli se] – sažaliti se nad nekim, smiliti se • Smȉliju mi se kȁk su siromākȉ.

svrš. [prez. jd. 1. smȉlujem se, mn. 3. smȉlujeju/smȉlujedu se, imp. jd. 2. smȉluj se, prid. rad. jd. m. smȉlova se] – 1. osjetiti samilost, suosjećanje prema komu, sažaliti se nad kim, 2. poštedjeti koga, ne izvršiti nad kim kaznu, prestati ga mučiti čime; smilovati se • Smȉlova mu se pak ga je ostȁvi na mĩru.

pril. – odmah, smjesta • Smȉsta tõ pojȋ!

prid. [ž. smīšnȁ, s. smīšnȍ] – 1. koji djelovanjem šale ili šaleći se, vanjštinom itd. izaziva smijeh, 2. koji izaziva podsmijeh; smiješan • Tȁk je smīšȁn f tõm škrljãku. Tõ je smīšnȍ kȁk se oblĩkla.

pril. – na smiješan način; komično, smiješno • Poglȅ kȁk smȋšno hȍdi.

nesvrš. [prez. jd. 1. smȉjem/smȋm, mn. 3. smȉjeju/smȉjedu/smȋju/smȋdu, prid. rad. jd. m. smȉ, ž. smȉla] – imati dopuštenje da se što učini; smjeti • Nĩs si smȉla nȉš zẽt bres pĩtaa.

ž. [jd. G smolẽ, mn. G smolĩh] – biljni ljepljivi proizvod koji luče mnoge vrste drveća, osobito četinari, smola • Dȅčec je pobȉra smolȕ z bȏra pak se sȁf sflȅka i zakelȉ.

m. [jd. G smrȃda, mn. G smrȃdof] – 1. neugodan podražaj organa njuha u najvećem intenzitetu; vrlo neugodan zadah, 2. pren. pogr. vrlo loša, karakterno nemoralna osoba; smrad • Nĩ mȍč žĩvit ot tõga smrȃda.

nesvrš. [prez. jd. 1. smrdĩm, mn. 3. smrdĩju/smrdĩdu se, imp. jd. 2. smdȉ, prid. rad. jd. m. smdȉ] – 1. širiti smrad, 2. zaudarati; smrdjeti • Smrdĩ kȁk tōrȁc, nĩ se ȍpra vȁlda cĩli mȉsec.

ž. [jd. G smrdlȋfke, mn. G smrdlȋfki(h)] – ona koja smrdi → smrdlȋvac • Smrdlȋfka, nĩ se oprȁla lȉto dȃn!

ž. [G Smrdlȋfke] – toponim • Smrdlȋfka je potȍk tẽri tečẽ vus fabrȉku h Drȋu i fȇjs smrdĩ.

m. [jd. G smrdlȋfca, mn. G smrdlȋfcof] – 1. onaj koji smrdi, 2. pren. karakterno loša osoba; smrdljivac • Smrdlȋvac smrdlȉvi, tĩ buš mȅni nȉkaj povȉda.

ž. [jd. G smrȅkve, mn. G smrȅkvi(h)] – 1. četinar iz porodice borova, 2. zimzeleni grm iz porodice čempresa; smreka • Na smrȅkvi si je jȅn tȉč naprȁvi gnīzdȍ.