ž. [jd. G sredīnȅ, mn. G sredĩn/sredīnȉ(h)] – 1. dio podjednako udaljen od krajeva ili rubova, centar, 2. uvjeti u kojima se živi; okolina; sredina • Jȅngova je hȉža h sredīnȉ selȁ.

ž. [G Sredīnȅ] – toponim • Sredīnȁ je mȉsto na Svẽtomu Krīžȕ mȅd lozȁm i mȅd brȋgi.

svrš. [prez. jd. 1. srẽdim (se), mn. 3. srẽdiju/srẽdidu (se), imp. jd. 2. srēdȉ (se), prid. rad. jd. m. srēdȉ (se), prid. trp. jd. m. srẽjen, ž. srẽjena] – 1. dovesti u red, urediti; zaključiti, dogotoviti, 2. dovesti se u red; učiniti urednim i sređenim svoj način života, 3. učiniti nemoćnim kao protivnika; potući, pobijediti (u sportskoj igri i sl.); istući, prijetiti; srediti (se) • Sȅ smo lȋpo srēdȉli, sȁt mȍremo ĩt dȉlat. Lȋpo je srẽjen i sȉm se dopȁda.

pril. – na sređen način, sa sređenošću, pribrano, trezveno, sređeno • Sȅ je srẽjeno, nȉš se nãj brȉgovat.

prid. [ž. srȅtna/srȅčna] – 1. koji je prožet srećom, koji zrači srećom; koji donosi sreću, 2. koga prati sreća; sretan • Srȅtan sam kȁj je sȅ dobrȍ zȉšlo.

prij. – usred, posred, u sredini • Srĩdi bĩloga dȃna tōrȁc je zȅ pȕru.

ž. [jd. G srīdȅ, A srȋdu, mn. G srīdȉ] – srijeda, treći dan u tjednu • H srȋdu kãnimo ĩt na sajȁm z volȉ.

m. [jd. G srȋdaka, mn. G srȋdnakof] – srednji prst na ruci, srednjak • Nãj kãzat srȋdaka, tȏ je prȏsto!

prid. [ž. srȉda/srȉdnja] – 1. koji je jednako udaljen od krajeva, koji je u sredini između krajnjih točaka, 2. koji se nalazi između oprečnih veličina (između velikog i malog, teškog i lakog) ili takvih osobina (ni dobar ni loš); srednji • Srȉdnji brȁt je cȉmerman, dȉla krȍvišča.

prid. [ž. sridovična] – u srednjim godinama, sredovječan • Tȏ je sridovȉčan čovȉk.

m. [jd. G srākȁ, mn. G srākȍf] – mužjak srne, srndać • Srãk se prȉja v lozȉ na zãku.

nesvrš. [prez. jd. 1. skam/sčem, mn. 3. skaju/skadu/sčeju/sčedu, prid. rad. jd. m. skȁ] – piti usko otvorenim usnama uz popratni zvuk, srkati • Tȁk sčeju da ih je čȕt.

svrš. [prez. jd. 1. sknem, mn. 3. skneju/sknedu, prid. rad. jd. m. sknȉ] – ispiti jednom usko otvorenim usnama uz popratni zvuk, srknuti • Sȁmo sam mȁlo sknȉ, jūhȁ je fȇjst vrūčȁ.

ž. [jd. G snȅ, mn. G snȉh] – srna, vrsta šumske divljači • H lozȉ sam vȉdi trȋ snȅ.

m. [jd. G sȓpa, mn. G sȓpof] – oruđe u obliku luka kojim se žanju žitarice, trava i sl.; srp • Sȓpi su brẽnčali, žaačȉce su žȅle šenȉcu...

 m. [G sȓpa] – sedmi mjesec u godini, srpanj • Sȓpa je nȃjtoplȉji mȉsec h lȉtu.

svrš. [prez. jd. 1. stȁckam, mn. 3. stȁckaju/stȁckadu, prid. rad. jd. m. stackȁ] – gazeći zgnječiti, ugaziti • Po snĩgu si stȁckam pũtec kaj lȁkše hȍdim.

svrš. [prez. jd. 1. stãim se, mn. 3. stãiju/stãidu se, prid. rad. jd. m. stāȉ] – 1. učiniti tankim ili tanjim, 2. postati tanak ili tanji • Bȉ je betȅžan pak se je stāȉ.

svrš. [prez. jd. 1. stȁčem, mn. 3. stȁčeju/stȁčedu, prid. rad. jd. m. stȁka] – 1. lijevati što iz veće količine ili većeg spremnika u manjim količinama i mjerama, točiti, 2. činiti da tekućina dokraja isteče, istakati • Stȁčem vĩno z vȏže h polȉče.

m. [jd. G staklārȁ, mn. G staklārȍf] – 1. radnik u tvornici stakla, 2. obrtnik koji reže i obrađuje staklene površine za ostakljivanje (prozora, vrata itd.); staklorezac, staklar • Oknȍ mi se potȑlo na oblȍku, mȏram ĩt staklãru da mi zrȉže i postȁvi nõvo.

prid. [ž. staklȅna] – koji je od stakla, staklen • Nȉgda nĩ bȋlo plȁstičnih flȃš, sȁmo staklȅne.

s. [jd. G stȁkla] – staklo → glažovīnȁ • Pȁzi, na pȍtrto stȁklo se mȍreš fȇjst porȉzat!

s. [jd. G staklovĩa] – predmeti od stakla, staklovina • F gredȅncu ȉmamo sakojȁčkoga staklovĩa.

m. [jd. G stālkȁ, mn. G stālkȍf] – stalak • Dȉ sam kĩpec h stālȁk, kaj bȕju ga sȉ vȉdli.